Na društvenim mrežama, posebno Fejsbuku, mnogo je grupa namijenjenih ljudima s prostora bivše Jugoslavije u kojima se nude poslovi u inostranstvu, ali i razmjenjuju iskustva o životu daleko od kuće. Ove grupe zajedno broje više od milion članova iz cijelog regiona, kojima je cilj pronaći posao u inostranstvu, posebno Njemačkoj.
Osim posla u obećanoj Njemačkoj, ljudi u ovim grupama međusobno se pomažu u traženju prevoza, selidbe i sličnih problema. Upravo ove grupe postaju sve popularniji način za pronalaženje posla među banjalučkim studentima, ali i ljudima koji traže način da prehrane svoje porodice.
-Samo prije tri godine govorila sam da nikada neću ići odavde, ali ipak moram. Ovdje nema posla. Primjetila sam da se gotovo svaki dan neko od mojih prijatelja učlani u neku od tih grupa za traženje posla, pa sam ušla i ja i tako počela da tražim posao ispričala je Banjalučanka N. K. (31) koja je nedavno otišla u jedan austrijski grad, da radi posao sobarice.
Posao je našla upravo na Fejsbuku, tako što se javila momku koji je tražio tri radnika za hotel u kojem i sam radi.
-Nije mi bilo svejedno, ali odlučila sam da odem. Čovjek je sa juga Srpske i puno mi je pomogao, tako da sada radim, a planiram da posao ovdje potražim i na zimu – kaže ona.
Sličnu situaciju imao je i Saša (41) koji je u grupu na Fejsbuku pisao da mu treba bilo kakav posao, poslije čega mu se javilo mnogo ljudi.
-Ostao sam bez posla, sa ženom i troje djece, i na sve to kredit. Jedini izlaz mi je bio posao u inostranstvu, zato sam rizikovao i bukvalno molio ljude da mi pomognu – priča ovaj Banjalučanin, koji već dva mjeseca radi u Nemačkoji, kao građevinski radnik.
Kaže da mu se javio čovjek koji mu je do tog grada čak ponudio i prevoz.
-Sjeo sam, prekrstio se i rekao neka bude kako bude. Nije bilo svejedno, ali posao je onakav kako mi je rečeno a i plata je redovna. Radim i šaljem novac kući – kaže Saša, koji je molio da mu ne pominjemo prezime jer za svoj posao još nije prijavljen.
Ljudi iz Fejsbuk grupe “Posao i stan u Nemačkoj” sa kojima smo razgovarali kažu da ih muka u životu natjera da jednostavno od stranaca traže pomoć, ali da se mnogi ipak još ne usuđuju otići. Neki kažu da svaki dan čitaju priče ljudi, njihova iskustva i savjete, prate oglase i čekaju priliku koja će i njima odgovarati.
Da li su ljudi toliko nezadovoljni životom ovdje da su spremni sjesti u automobil potpunog stranca i dozvoliti mu da ih vozi u potpuno nepoznato i otkud tolika solidarnost pitali smo i stručnjake.
Ljudi iz očaja vjeruju svima, pa tako i osobama koje nikada nisu videli, smatra sociolog Dragana Aleksić.
-Svi ti ljudi su u istom problemu i vjerujem da može biti i zloupotrebe, ali mislim da ipak ima mnogo više onih koji pomažu, upravo jer su u istoj situaciji – kaže Aleksićeva, dodajući da i ti koji “pomažu” vjerovatno imaju koristi od toga.
-Sumnjam da svi pomažu zato što su dobri ljudi. Ima tu i onih koji šefu dovedu jeftinu radnu snagu i tako dobiju neki procenat, a ljudima koji žele tamo da rade i ta minimalna plata dođe kao tri naše – zaključila je ona.
Već odavno se broj ljudi koji napuštaju Banjaluku, ali i cijelu Srpsku, ne mjeri na mjesečnom, nego na dnevnom nivou, a svaki novi podaci pokazuju da ljudi koriste sve načine kako bi došli do bilo kakvog, ali dobro plaćenog, posla preko grane.
NEMA GARANCIJE
Onima koji se usude sjesti sa nepoznatom osobom u auto i otići u potpuno drugu zemlju niko ne garantuje da će tamo uspjeti zaraditi novac koji im je obećan.
-Imala sam sreće da ovamo dođem sa skroz pristojim momkom, koji mi je sve objasnio i maksimalno izašao u susret, međutim, nije mogao garantovati da će šef biti takav. Posao mi je bio da radim za šankom do ponoći, ali nikada u sobu nisam išla prije tri ujutro. Šef je bio grub i tjerao me da sjedim sa gostima dok god svi ne odu – kaže studentkinja ekonomije Nikolina, koja se u Banjaluku vratila nakon dvije sedmice, bez plate.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu