Ove riječi Rista Lazića ostale su duboko urezane u sjećanje njegovog mlađeg brata Željka.
Izgovorio ih je u trenucima kada su mnogi napuštali svoje domove i spas tražili preko Drine. Iako je prije rata živio u Njemačkoj i imao uspješnu fudbalsku karijeru, Risto nije želio da napusti rodni kraj, roditelje i narod sa kojim je odrastao.
Za Memorijalni centar Republike Srpske o bratu i stradanju srpskog naroda u Bačićima svjedočio je Željko Lazić, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije opštine Bratunac.
Željko je rođen 1970. godine u zaseoku Brana Bačići kod Kravice. Odrastao je u brojnoj i vrijednoj porodici sa braćom Miodragom i Ristom. Živjelo se od poljoprivrede, rada i sloge.
– Mi smo stvarno mnogo radili. Tako smo bili vaspitani da nismo znali reći – neću – prisjeća se Željko.
Braća su bila dobri učenici, a Risto je zahvaljujući sportskom talentu izgradio i profesionalnu fudbalsku karijeru u Njemačkoj. Miodrag je radio u Novom Sadu. Obojica su imala priliku da ostanu daleko od rata, ali su se vratili u zavičaj kada su počeli prvi sukobi.
Prije rata u ovom kraju živjelo se mirno. Ljudi su se poznavali, sarađivali i radili jedni sa drugima. Međutim, kako su stizale vijesti o napadima na srpska sela i prvim žrtvama u Podrinju, postalo je jasno da se opasnost približava i Bačićima.
Mještani su zbog njegove smirenosti, poštenja i autoriteta tražili da Risto Lazić bude komandir Bačićke čete, a on je tu dužnost prihvatio kao obavezu prema svom selu i komšijama. Danima je obilazio položaje, organizovao straže i brinuo o ljudima.
– Nije spavao tri ili četiri sata dnevno – svjedoči Željko.
Iako je važio za snažnog čovjeka, rat ga je duboko pogađao.
– Na momente sam ga zaticao kako plače. Najteže mu je padalo stradanje naroda i činjenica da su se ljudi našli u vremenu u kojem su morali da brane goli opstanak. Nije znao da mrzi. Nije bio rođen za takva vremena – priča Željko.
Risto je poginuo u zasjedi 22. oktobra 1992. godine. Drugi brat Miodrag, teško je ranjen. Vijest je stigla do Željka kao najteži udarac koji je mogao zamisliti.
U trenutku kada su mu saopštili da je Risto poginuo, nije znao ni da li će Miodrag preživjeti.
– Znam samo da su mi rekli da je Miodrag živ, ali teško ranjen – prisjeća se Željko.
Smrt brata zauvijek je promijenila život porodice Lazić. Ipak, stradanja tu nisu stala.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, na Božić 1993. godine, uslijedio je napad na Kravicu i okolna sela. Željko se i danas sa posebnim ponosom sjeća svoje majke Nevenke.
Kada je krenuo na položaj, vidio je kako nosi torbu i pušku. Rekla je: ja idem sa tobom…
Nije mogla mirno da čeka dok su joj sinovi na liniji, a kao i mnoge srpske majke Podrinja, i ona je bila spremna da brani svoj dom i porodicu.
Na porodičnom imanju u Bačićima podignuta je česma u znak sjećanja na Ristu. Željko i danas tu dolazi sa bratom Miodragom, ratnim vojnim invalidom, da se prisjete čovjeka kojeg nije odlikovala samo hrabrost, već i dobrota.
Kompletno svjedočanstvo Željka Lazića dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazuje serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva se objavljuju svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske.
Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba Srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku: U Bratunac se ne zove, u Bratunac se ide.
Potresna ispovijest Milorada i Bojke o pogibiji sina Željke (19) u Bratuncu
Potresna ispovijest majke Milke Božić o pogibiji kćerke Zorice (12) u Bratuncu
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.