Djeca u svijet KOCKANJA ulaze već u 6. razredu: Psiholozi upozoravaju na ozbiljan problem, KLADIONICAMA prošle godine uplaćene skoro 2 MILIJARDE MARAKA

O razmjerama problema, dostupnosti kockanja maloljetnicima, slabim kontrolama i političkoj zaštiti ovog biznisa u Novom danu, za N1, govorili su Branka Mrkić iz Detektora i psiholog Marko Romić, koji se više od 15 godina bavi liječenjem zavisnika od kockanja.

Najmlađi pacijent u grupi za liječenje zavisnosti ima samo 16 godina, dok pojedina djeca počinju da se kockaju već u šestom razredu.

Kladionice na 50 metara od škole

Mrkić je pojasnila da se istraživanje Detektora prvenstveno bavilo time koliko je kockanje dostupno maloljetnicima.

– Nažalost, ono do čega smo došli jeste da je sasvim dostupno, zbog toga što se veliki broj kladionica nalazi u blizini škola i zbog toga što maloljetnici mogu da se kockaju i onlajn, bez obzira na to što svaka kladionica navodi da je klađenje osobama mlađim od 18 godina zabranjeno – kazala je Mrkić.

Tokom istraživanja razgovarala je i sa mladima koji su sada punoljetni, a koji su joj opisali načine na koje su kao maloljetnici uspijevali da zaobiđu prepreke prilikom registracije za onlajn klađenje.

Jedan od problema, istakla je, jesu i neujednačeni propisi i slabe kontrole.

U Federaciji BiH zakon propisuje da kladionice moraju biti najmanje 100 metara udaljene od obrazovnih ustanova i vjerskih objekata, ali su novinari Detektora na Ilidži izmjerili udaljenost od svega oko 50 metara između škole i kladionice.

„Odgovor kladionica jeste da su te poslovnice otvorene prije nego što je uvedena ta zakonska odredba“, navela je Mrkić.

Na pitanje prolazi li takvo obrazloženje pred zakonom, kratko je odgovorila:

– Pa, evo, vidimo da prolazi.

Romić: Udaljenost je skretanje pažnje sa suštine

Marko Romić smatra da rasprava o tome treba li kladionica biti udaljena 100 ili 500 metara od škole danas gotovo potpuno promašuje suštinu problema.

– Ja mislim da ta priča o udaljenosti zapravo ima funkciju da kladioničarsko-kockarskom lobiju pomogne da odvrati pažnju od suštine problema – kazao je Romić.

Kako je naveo, i prije masovnog širenja onlajn klađenja osoba koja želi da se kocka bila je spremna da pređe više kilometara do kladionice.

– Suština je činjenica da mi kao društvo, odnosno naše vlasti koje bi trebalo da vode računa o dobrobiti zajednice i posebno mladih, ne samo da ne pokušavaju da umanje problem nego rade sve suprotno i širom otvaraju vrata djeci u šestom razredu da se neometano kockaju, bilo uživo ili onlajn – upozorio je.

Prema njegovim riječima, problem je mnogo dublji od samog klađenja.

– Mi zapravo uvodimo jedan oblik funkcionisanja i razmišljanja mladih koji u konačnici uništava srž života mladog čovjeka, radi dobrobiti jednog vrlo uskog kruga ljudi – kazao je Romić.

Ko zapravo kontroliše ulazak maloljetnika?

Istraživanje Detektora pokazalo je i ozbiljne nejasnoće kada je riječ o nadležnosti za kontrolu maloljetnika u kladionicama.

– Poreska uprava će reći da imaju sporazum sa kantonalnim MUP-ovima koji provjeravaju ulaze li maloljetnici u kladionice. Obratila sam se svim MUP-ovima u Federaciji i odgovori su bili različiti. Iz nekih smo dobili odgovor da oni za to nisu nadležni – kazala je Mrkić.

To, prema njenim riječima, pokazuje koliko je inspekcijski nadzor slab.

– Maloljetnici svjedoče da bez problema ulaze u kladionice. Mi smo dobijali odgovore da tokom kontrola nisu zatekli maloljetnike, a svakodnevno čujemo priče da oni ulaze bez problema – kazala je.

Navela je i svjedočenja prema kojima su pojedini maloljetnici u kladionicama dobijali promotivne materijale koje su nosili sa sobom.

„Hiljade djece noćas nisu spavale jer oca nema, a majka plače“

Romić je posebno upozorio na posljedice patološkog kockanja po djecu koja odrastaju u takvim porodicama.

– O tome se jako malo priča, a po mom mišljenju to je izuzetno važna tema – rekao je.

Kazao je da svakodnevno susreće mlade majke koje se razvode nakon nekoliko godina braka jer njihov partner patološki kocka.

– Po nekoliko godina nisu toj djeci imale da daju dvije marke ujutro kada idu u školu. Mnoge nisu imale ni za osnovne potrebe, za mlijeko za bebe. Ta djeca svakodnevno su gledala majke kako plaču ili oca i majku kako se svađaju – opisao je Romić.

Potom je iznio jednu od najtežih poruka razgovora.

– Sinoć su hiljade i hiljade djece u ovoj zemlji legle, ali nisu spavale cijelu noć zato što oca nema kod kuće, a majka plače. Ujutro treba nastaviti da žive, a nemaju minimum sredstava – kazao je.

Dodao je da se tako „ogroman broj naše djece uništava veoma surovo“.

– Ja kažem da bivaju polomljeni kao mlade grane. I to od onih koji su ih donijeli na svijet i koji bi u njih trebalo da uliju ljubav prema životu, samopouzdanje i povjerenje – rekao je Romić.

Kako sve počinje?

Romić je ranije sprovodio istraživanje među osnovcima i srednjoškolcima i, kako kaže, uočio jasnu povezanost između porodičnih odnosa i stavova prema kockanju.

Djeca koja porodicu opisuju kao hladnu, neskladnu i bez podrške imaju, prema njegovim riječima, znatno otvorenije stavove prema kockanju od djece koja odrastaju u toplim i podržavajućim porodicama.

– Najčešće počinje kao čista radoznalost – kazao je.

Problem dodatno pojačava činjenica da su reklame za kladionice sveprisutne.

– Autobusi koji prevoze školsku djecu neki su od njih pokretne reklame kladionica. Na medijima djeca stalno vide reklame, a u njima su veoma poznate i uspješne osobe poput sportista i muzičara – naveo je.

Prema njegovim riječima, djeca najprije vide da se i drugi kockaju i da neko ponekad dobije.

– Kroz neko vrijeme neki zapadnu u probleme, pa počnu da kradu. Osnovci najprije uzmu majci pet ili deset maraka, kasnije mnogo više, počnu da kradu iz kuće, prodaju zlatninu – rekao je.

Kako rastu, rastu i njihove mogućnosti da dođu do većih iznosa novca.

„Dobije 20.000 maraka, a ujutro nema ništa“

Romić je objasnio da u posljednjoj fazi patološki kockar više ne kocka da bi osvojio novac.

– To je bolest u kojoj je jedna od karakteristika da oni jednostavno moraju da se kockaju. Kao što alkoholičar mora da pije, tako oni imaju neutaživu potrebu da se kockaju. Više nije bitno da li je dobio ili izgubio – rekao je.

Naveo je primjer osobe koja može za jednu večer da dobije 15.000 ili 20.000 maraka, ali već narednog jutra nema ništa.

– Mogao je da vrati sve dugove, ali to nije uradio – kazao je.

Profil od 16 godina i reklame za kladionice

Novinari Detektora tokom istraživanja kreirali su profil na Instagramu na kojem su naveli da korisnik ima 16 godina.

– Prikazivali su nam se oglasi i stranice kladionica i kuća koje se bave igrama na sreću, bez ikakvih problema – kazala je Mrkić.

Dio kladionica blokirao je pristup sadržaju za maloljetnike, ali kod drugih ograničenja gotovo da nije bilo.

– Na jednom dijelu njih možete bez problema da pregledate sadržaj i da se kladite – navela je.

Dodala je da se tek kada čovjek počne svjesno da prati takve oglase vidi koliko je reklamiranje intenzivno.

Donacije kladionica i optužbe za licemjerstvo

Romić je posebno kritikovao praksu kladionica i kockarnica da finansiraju sportske terene, humanitarne projekte i sigurne kuće.

– Kladionice i kockarnice, po mom mišljenju, licemjerno daju nekakve donacije. Zamislite donaciju za sigurnu kuću, a u sigurnoj kući pola žena slomljenih noseva i kičmi zbog kockanja njihovih muževa – rekao je.

Opisao je i primjer kladionice koja je donirala opremu za školsko igralište, na kojem su potom postavljeni logotipi kladionice.

Mrkić je navela i primjer omladinskog pogona jednog fudbalskog kluba u Republici Srpskoj koji nosi ime po kladionici.

– Djeca treniraju u dresovima na kojima piše ime te kladionice – rekla je.

„Kladionice ne žive od onih koji imaju kontrolu“

Romić tvrdi da kladionice i kockarnice najveći dio zarade ne ostvaruju od povremenih igrača, nego upravo od ljudi koji su razvili zavisnost.

– Kada bi svi punoljetni građani Bosne i Hercegovine mjesečno davali na kockanje onoliko koliko se daje na režije za jednu četvoročlanu porodicu, ja tvrdim da bi 85 do 90 odsto kockarnica i kladionica propalo za manje od tri mjeseca – rekao je.

Prema njegovim riječima, patološki kockari troše ne samo vlastite prihode.

– Potroše svoju i ženinu platu, očevu i majčinu penziju, varaju rođake, prijatelje i kolege, zadužuju se, uzimaju kredite. To su ljudi koji imaju platu 1.200 maraka, a mjesečno prokockaju 30, 40 ili 50 hiljada maraka – kazao je Romić.

Zbog toga donacije kladioničarske industrije smatra izrazito problematičnim.

– Novac izvučen doslovno iz usta naše djece stavi se na jedno mjesto, a onda se od toga da 10 ili 20 miliona u nekakve svrhe. To je meni užasno licemjerno – rekao je.

Politička zaštita i zakoni koji godinama čekaju

Mrkić smatra da je kladioničarski biznis politički zaštićen.

– Tokom predizborne kampanje, a i sada, političari intenziviraju priču o tome da su kladionice zlo i da ih treba ukloniti iz školskih dvorišta, a ljudi iz stranaka tih istih političara zaustavljali su promjene u parlamentima, i federalnom i državnom – kazala je.

Detektor je u istraživanju analizirao i kako su pojedine stranke glasale kada se odlučivalo o strožem oporezivanju i izmjenama zakona.

Jedan od zakona, kako je navedeno u razgovoru, još od 2017. godine čeka završetak procedure u Domu naroda.

Liječenje je moguće, ali porodica mora biti uključena

Romić kaže da je liječenje patološkog kockanja teško, ali moguće.

– Prilično je teško, gotovo nemoguće sprovoditi terapiju patološkog kockara, a da se ne uključi porodica – rekao je.

Problem je i to što veoma mali broj zavisnika samostalno traži pomoć.

– Možda jedan ili dva odsto njih dođe samo da traži pomoć – naveo je.

Najčešće se, kaže, jave kada dugovi postanu toliko veliki da ih više ne mogu kontrolisati ili kada partnerka sa djecom napusti porodicu.

Ipak, naveo je da postoje i brojni pozitivni primjeri.

– Mogu sada iz Sarajeva da nabrojim barem 30 ljudi sa kojima sam radio, koji su se kockali 20 ili više godina, a sada se ne kockaju deset godina – kazao je.

Suština liječenja, prema njegovim riječima, jeste dovesti zavisnika do toga da prestane da krije problem.

– Suština programa liječenja zavisnosti od kockanja jeste dovesti te ljude dotle da govore istinu. Kada smo to uspjeli, završili smo 90 odsto posla – poručio je Romić.

Šta se mora promijeniti?

Mrkić smatra da je prvi korak završiti procedure u parlamentima i usvojiti zakonske izmjene koje godinama stoje.

Uz to, potrebno je pojačati inspekcijski nadzor, obezbijediti da se postojeći zakoni zaista primjenjuju, spriječiti pristup maloljetnika kladionicama i onlajn klađenju, te pojačati edukaciju u školama.

– Treba na neki način regulisati i marketing, da on ne bude baš toliko intenzivan i sveprisutan – zaključila je.

Romić je, pak, poručio da pomoć postoji za svakoga ko je spreman da prizna problem.

– Dovoljno je u mobilnom telefonu na Guglu upisati pomoć za liječenje zavisnosti od kockanja i naći će dosta načina. Problem je što ti ljudi rijetko, gotovo nikada, sami traže pomoć – zaključio je.