Sva drva za zimski ogrijev dovezao sam “pasatom” iz šume, uz strminu veću nego na Triglavu. U jednoj turi stanu dva kubika. Još je problem što je drvo mokro poslije kiše, pa je još teže. Vozio sam istim autom i šljunak za kuću, kamen iz rijeke Krupe, željezne cijevi, dasku, svašta… – priča Zoran pokazujući lijepo uređeno imanje u rodnom kraju.
On kaže da se ovdje, prije njegovog odlaska u Sloveniju 1978. godine, teško živjelo, isto kao i u Rekavicama odakle je porijeklom njegova supruga Đuja.
– Ovdje mi je sada ljepše i bolje nego u Ljubljani, vazduh je čistiji a srce punije. Nekada je moj otac, a tako i djed, s velikog kamena nabacivao se na konja koji je sve donosio na leđima, i ljude, stvari, hranu. Sada se, moj kolegane, ovdje dobro živi, a dok je mene, biće i auta – opisuje Zoran život u Ledenicama nekada i sada.
Ne brine ga što “pasat” vozi veliki teret i što bi to moglo loše uticati na motor.
– To je mašina, neka vozi dokle može. Kada se pokvari, nabaviću drugu. Narod gleda šta radim, čudi se i pita zašto ne nabavim traktor ili nekog angažujem za prevoz drva. Čemu će mi sve to kada imam auto. Jadna meni moja, a njemu njegova majka, jer nas nas je sudbina, njega Slovenca po porijeklu i registraciji, a mene Srbina s Manjače, sastavila u ovom potoku – kaže Zoran kojem u poslu pomažu dva mladića iz komšiluka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu