Sve je krenulo 5. marta 2020, kada su nadležne zdravstvene institucije zakazale vanrednu konferenciju za medije, na kojoj su javnost obavijestile o prvom pozitivnom slučaju. Radilo se o našem čovjeku koji je došao iz Italije i koji se tamo zarazio, a koronu je dobilo i njegovo dijete, učenik banjalučke OŠ „Branko Ćopić“, u kojoj je odmah obustavljena nastava.
Ovo je, praktično, bila klica prvog klastera u RS koji nas je sve zabrinuo, a da nismo ni bili svjesni šta nas čeka u skoroj budućnosti.
Među pacijentima i bebe
Od tada, u RS je registrovano više od 111.000 slučajeva zaraze, među kojima ima i onih koji su inficirani po dva, čak i tri puta. Većina je, na sreću, bez velikih posljedica prebrodila zarazu, dok su mnogi morali na bolničko liječenje, koje je sobom nosilo neizvjesnost da li će se izboriti sa kovidom. Među pacijentima su bile i bebe, a na respiratorima su završavali i osnovci.
Nažalost, skoro 6.300 ljudi je izgubilo bitku sa ovom opakom bolešću, a najmlađi među njima jedva je bio punoljetan.
Bili smo svjedoci da je kovid za samo par sedmica bukvalno zatirao cijele porodice. Dešavalo se da preminu otac, majka i sin, majka i kćerka, otac i sin, dva brata…
Internista endokrinolog dr Danijel Đekić, koji je bio šef odeljenja Kovid interno Univerzitetskog kliničkog centra Srpske, kaže da je, kad je riječ o opterećenosti bolničkog sektora, najteže bilo od marta do maja prošle godine.
– Tada smo u UKC Srpske imali najviše hospitalizovanih na dnevnom nivou, u prosjeku između 50 i 60, s teškim kliničkim slikama. U tom periodu imali smo najviše otvorenih spratova, a već smo bili iscrpljeni prethodnim talasom. U jednom momentu suočili smo se sa oko 700 hospitalizovanih – ističe dr Đekić za Srpskainfo.
Nerazumijevanje
Dodaje da je ljekarima u ovoj epidemiji, pored značajnog povećanja obima posla, teško padalo zanemarivanje njihovih preporuka od strane građana.
– Bili smo i osuđivani za ono što smo radili, iako smo se borili sa bolešću koju nismo pozvali, te činili sve što možemo da se naši pacijenti vrate svojim kućama i porodicama. Mi smo to posmatrali kao neki svoj rat, koji moramo voditi. Ne očekujemo empatiju, jer to je naš posao, ali nerazumijevanje nas je strašno boljelo – kaže dr Đekić.
Zdravstvenim radnicima je, ističe, ipak najteže padalo kad su gubili svoje pacijente, nerijetko mlade i, naizgled, zdrave ljude.
– Za svakog ljekara je izuzetno dramatično kad pacijent umre, bez obzira na to koliko se on trudi i nastoji da terapijski što bolje postupi. Teško je kad ste, ma šta da pokušate, nemoćni i kad gledate da je pacijent iz sata u sat u sve gorem stanju. Na to se čovjek ne može naviknuti – ističe dr Đekić, kojeg je početkom ove godine predsjednica Srpske Željka Cvijanović odlikovala za požrtvovanje, hrabrost i dugogodišnji rad u liječenju pacijenata i veliki doprinos u razvoju zdravstvenog sistema.
Pored ljudskih žrtava na koje niko nije, niti može da bude imun, u epidemiji se, svakako, nije bilo lako nositi ni sa svim ograničenjima koje je ona sobom donijela.
Policijski čas
Za nešto više od dvije sedmice od prvog slučaja, tačnije 21. marta 2020, uveden je policijski čas, dok je sedam dana nakon toga proglašeno i vanredno stanje. Zbog pogoršanja epidemiološke situacije zatvoreni su vrtići, škole, fakulteti, ugostiteljski objekti, frizerski saloni. U svakom preduzeću, gdje je to bilo moguće, organizovan je rad od kuće, djeca su učila onlajn. Na javnim mjestima striktno su morale da se poštuju preventivne mjere.
Kako se u kojem talasu situacija stabilizovala, i mjere su popuštane, da bi, njenim pogoršanjem opet bile vraćane na snagu.
Dr Jelena Đaković Dević, epidemiolog u Institutu za javno zdravstvo Srpske, kaže da je ova situacija, s kojom se dosad nismo suočavali, zahtijevala dobru koordinaciju između svih zdravstvenih ustanova, ali i angažman drugih, nemedicinskih sektora.
– Definitivno, nije bilo lako ni građanima. U početku su bili u strahu, trebalo im je objasniti sve što ih očekuje. Poslije je trebalo izaći nakraj sa svim izazovima koje je epidemija sobom nosila, ljudi su bili su na udaru mnoštva informacija i dezinformacija. Poštovanje mjera jeste vremenom slabilo, a povjerenje prema struci i nauci nije uvijek bilo na istom nivou. Ipak, odgovor institucija i reakcije građana generalno su bili dobri. Podsjetila bih da smo i prije pojave pandemije podigli nivo pripravnosti cijelog zdravstvenog sistema, te da ni u jednom trenutku nismo potcijenili mogućnost pojave virusa kod nas – ističe za Srpskainfo dr Dević.
Imunitet
Kako kaže, od početka epidemije se znalo da korona ima mnogo veći potencijal, odnosno rizik za izazivanje težih formi bolesti kod starijih i hroničnih bolesnika.
– Međutim, bilo je zaista iznenađujuće da virus kod mlađih i ljudi, koji nisu imali nikakve hronične bolesti, ponekad takođe može da ima nepredvidiv tok i da izazove vrlo teške forme bolesti, te dovede do smrtnog ishoda. U pojedinim talasima intenzitet širenja korone bio je zaista velik – ističe dr Đaković.
Dodaje da se, trenutno, nalazimo u stabilnijoj epidemiološkoj situaciji, što se tiče broja novozaraženih, hospitalizovanih i preminulih.
– Svi ovi parametri se kreću u pozitivnom pravcu, a već imamo i određen stepen imuniteta na nivou populacije. Naravno, teško je prognozirati kako će se situacija odvijati u budućnosti, ali ovo su faktori koji nam idu naruku – poručuje dr Dević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu