Režirao je predstave „Sizif K“, „Abrakadabra“, „Vrtlog strasti“… Bio je u braku sa Lucijom, kćerkom Radeta Šerbedzije. Ima četvoro djece.
Aktuelna predstava “Sto godina samoće” je oduševila urbanu publiku u regionu. Kako Ti je palo na pamet da na takav način predstaviš složeno Markesovo djelo?
Prošle godine sam postavio “Cara Edipa”; to je bila posljednja premijera u Dorćolskom narodnom pozorištu, koje su potom srušili. Kako je to djelo svih djela, mislio sam da je to moja posljednja režija, jer iza tog remek djela teško je da čovjek ima šta više da kaže. Ipak, jednog zimskog dana, moj najmlađi sin Nićifor mi je donio Markesa. To radi često, izvuče nešto iz biblioteke i donese mi. Zagledao sam se u knjigu i riješio da je postavim na novu scenu našega pozorišta u okviru Muzeja Svečoveka. Sam prostor je uslovio i postavku komada. Otvorili smo knjigu i ušli u Makondo, proveli tamo neponovljiva dva mjeseca.
Otkud pjesma „Maradona“ na kraju predstave? Kako to povezuješ s Markesom?
Makondo je slobodno selo dok u njega ne stigne kompanija banana i surovi zakoni kapitalizma, koji ga razore. Maradona je pripadao toj vrsti slobodnih ljudi, bijelih i crnih Cigana; zato se u pjesmi pominje i Džej. Obradili smo pjesmu koju je Mano Čao posvetio Maradoni. Sam protiv svih, izgubićeš, ali vrijedi dok traje.
Dugo si radio s Ljubišom Ristićem. Šta danas misliš o njemu?
Ono što je Ivo Andrić u književnosti, to je Ljubiša Ristić u pozorištu. Od Ljubiše sam naučio sve najvažnije o biti pozorišta, kao i da budem svoj. Kao dijete sam naučio od majke da moram biti slobodan; moj brat mi je to mnogo puta omogućio, a od Ljubiše sam naučio kako da budem slobodan. Govorim o onoj ličnoj unutrašnjoj slobodi, jer ona spoljna me mnogo i ne interesuje. Ipak, iz te slobode nastaju djela koja stvaram i način života koji živim. Ta sloboda, uz koju nužno ide i beskompromisnost, gurnula me je na marginu društva gdje se dosta dobro osjećam, stvaram djela koja se u masovnoj produkciji svega i svačega ne vide dovoljno, ali dovoljno za one koji ih nekim slučajem pronađu. S obzirom da se uopšte ne bavimo marketingom i promocijom, odlično prolazimo.
Da li bi radio u pozorištima Republike Srpske?
Naravno, ali me brine da se pipci ovdašnje “pozorišne hobotnice”, koja uzgaja težak prosjek i kukavičluk, protežu i u Republiku Srpsku. Režirao sam za Pozorište Malih stvari u Trebinju dvije predstave, ali prošlo je već mnogo godina od tada.
Kakva je trenutna situacija s Tvojim dugometražnim filmom?
Film “Rat kastriranih petlova” se nalazi u fazi postprodukcije, koja opet zahtijeva ozbiljniji novac. Glavnu ulogu igra sjajna mlada glumica iz Trebinja – Milica Glogovac. Idem sada na more s djecom, pa kada se vratim opet ću stati pred taj visoki zid i tražiću način kako da dovršim film. Priča je smještena u osamdesete godine, u vrijeme prije Titove smrti, i nakon nje. O tome kako se brzo razara jedan način života. S ratom u Ukrajini, na žalost, ovaj film je sve aktuelniji. Film se bavi onim što prethodi paklu.
Svoje muzeje si smjestio u jednom beogradskom salonskom stanu.
Muzej Svečoveka se sastoji od sedam muzeja: Muzej Tebe (najmanji muzej na svijetu), Muzej Kosmodrom, Muzej Štafelaja, Muzej kratkih priča, Muzej Brojeva, Muzej nota i zvuka, a posljednji je Muzej buduće prošlosti. Imali smo za kratko vrijeme veliki broj izložbi, koncerata, predstava, filmova, večeri poezije i proze.
Šta misliš o alternativnoj umjetnosti u Srbiji danas?
Mnogo sam gledao, a malo vidio. Naročito otkad držim muzej. Ono što me rastužuje jeste da nisam vidio dovoljno hrabrosti kod mladih ljudi, koji su divni sami po sebi, i pogubljeni u ovom smutnom vremenu, kao da ne traže svoj put i svoj izraz. Akademije su manje-više katastrofalne, regrutuju se ljudi koji nemaju čvrst stav, a ako ga imaju, sve se čini da ih polome i utjeraju u kalup. Nedavno je bila izložba slika vrlo hrabrog umjetnika baš iz Banjaluke, zove se Luka Majkić. On jeste i svestran i hrabar i zahvalan sam slučaju koji nas je upoznao.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu