U odjeljenje VII-3, ove školske godine došle su bliznakinje Johana i Elena Ilić koje su do tada živjele u Njemačkoj. Upravo želja ovih djevojčica bila je da se presele i žive u Bijeljini što je olakšalo i odluku njihovim roditeljima kada je riječ o povratku. Početak im nije bio lak, bilo je potrebno naučiti ćirilicu, savladati jezičku barijeru ,ali i prilagoditi se novom okruženju.
-Roditelji su nam našli učitelja koji nam pomaže da razumijemo i naučimo ono što nismo mogle same. Meni je najveći problem bio da čitam i pišem ćirilicu, ali sada sam to uspješno savladala – kaže za InfoBijeljina Elena. Njenoj sestri Johani glavobolju je zadavala fizika. Sestre Ilić kažu da rado prihvataju pomoć drugara ,ali da su spremne i da im uzvrate.
-Pomažemo im kada učimo njemački jezik, jer nama je to lako – kažu Elena i Johana.
Osim škole, djevojčice treniraju i folklor pa im je to prilika da steknu drugare i van školskih klupa, te da dodatno uče o istoriji, tradiciji, običajima srpskog naroda. Škola je preduzela sve mjere da se učenicima, povratnicima iz inostranstva, pomogne u savladavanju gradiva.
Direktor OŠ “Vuk Karadžić” Bijeljina Predrag Račanović kaže da je nedovoljno poznavanje srpskog jezika upravo jedan od problema koji ovoj djeci otežava inkluziju.
-Naš obrazovni sistem je dosta napredniji i bolji, ali se dosta razlikuje od sistema u tim zemljama. Učenici koji su se školovali u bilo kojoj drugoj zemlji moraju da nauče naš jezik. Naše nastavno i stručno osoblje preduzima sve kako bi se ta djeca uklopila. Uz pomoć drugara, čija im je podrška veoma dragocjena, prepreke lakše savladavaju – kaže on za InfoBijeljina.
Zadovoljstvo je gledati djecu koja su srećna, kažu roditelji Johane i Elene koji su se prije 35 godina upoznali u Njemačkoj i stvorili porodicu. Dvoje starije djece već imaju svoje porodice, a djevojčice su ubrzale odluku o povratku. Iako je Poljakinja, njihova majka Brigita svojim domom smatra kuću u Bijeljini.
-Uvijek smo rado dolazili ovdje i znali smo da ćemo nekada da se vratimo. Djevojčice su to isto željele pa smo zajedno donijeli tu odluku. U početku nije bilo lako, ali najvažnije je da su one srećne. Tamo sam mnogo radila, a ovdje sam se posvetila djeci i kući. Dok se one malo snađu, naći ću sebi i neki hobi – kaže majka. Zadovoljan je i otac Boban. U pečalbi, u njemačkom gradu Minhenu, bio je 34 godine.
-Malo sam se plašio da njihovu radost zbog novog života u Semberiji ne pomuti mnogo obaveza, ali nekako to sve ide spontano. Zapad je postao manje – više sve osim zapada, ima toliko naroda i narodnosti i toliko je to politizovano, tako da se ne osjećaju zadovoljno kao ovdje. Mislim da to osjeća veliki broj djece, nevažno da li su sa naših prostora ili drugih – kaže Boban.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu