Djed je bio star i nepokretan, a otac i baba teško bolesni. Može li se nešto slično dogoditi i u Republici Srpskoj?
Zločin u Knjaževcu, se, naravno, ničim ne može opravdati. Ali, da li je normalno da o troje ljudi, kojima je potrebna danonoćna njega i pažnja, brine jedan mladić, koji je, po godinama, takoreći još dijete.
Do tada vrijedan i uzoran momak postao je trostruki ubica i uništio ne samo porodicu, nego i sopstveni život.
Očigledno, teret koji mu je nametnuo zakon, ali i okolina i uvriježena shvatanja, bio je za ovog momka pretežak.
Da apsurd bude potpun, nesretna porodica iz Knjaževca nije bila siromašna: naprotiv, imali su prilično bogatstvo i njemačke penzije, pa su mogli sebi platiti najskuplji dom za stare ili najkvalitetniju kućnu njegu.
Koliko porodica u Srpskoj posrće pod teretom brige za svoje stare, bolesne ili iznemogle članove? Kako se snalaze i krpe kraj s krajem, ako su uz ovakvu porodičnu situaciju još i siromašni?
Šta da radi, na primjer, penzioner, koji ima 500 KM penzije i nezaposlenu djecu i unuke, ili potomke koji su u kreditima do guše, ako „padne u krevet“? Kako da o iznemoglim roditeljima danonoćno brine sin ili kćerka koji imaju djecu u pelenama?
Mnogi su već zaboravili slučaj koji se dogodio u Banjaluci prije 8 godina, kada je kćerka pokušala da nožem ubije nepokretnu staru majku, koju je njegovala, a potom i sebe. Uveliko se pričalo da je i njoj dozlogrdilo da iz dana u dan gleda majku kako se pati, a ne može pomoći ni njoj ni sebi.
Na pitanje kome se porodice, koje moraju brinuti o starim, bolesnim ili iznemoglim članovima, mogu obratiti za pomoć, iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS odgovaraju da to zavisi od slučaja do slučaja.
Iz opširnog odgovora na pitanja Srpskainfo vidljivo je da je, najčešće, prva adresa kojoj se treba obratiti Centar za socijalni rad, koji može pružiti stručno savjetovanje, ali i neke konkretnije oblike pomoći.
– U Republici Srpskoj, u jedinicama lokalne samouprave u kojima nije osnovan JU Centar za socijalni rad, postoje službe za socijalnu zaštitu koje obavljaju poslove iz djelokruga rada centara – navodi se u odgovoru.
Uz to, porodicama koje vode brigu od bolesnim članovima, mogu pomoći, zavisno od prirode bolesti, porodični ljekari, patronažne službe, bolnice koje imaju odjele za palijativnu njegu, ili u slučaju psihičkih problema, Centri za mentalno zdravlje.
Palijativna njega je usluga koja se pruža teško bolesnim ljudima u takozvanoj „terminalnoj fazi“, dakle kada je liječenje završeno i preostaje još samo njega. Najčešće je ta usluga namijenjena onkološkim bolesnicima ili pacijentima u komi.
Problem je, međutim, što u Srpskoj postoje samo dvije zdravstvene ustanove koje imaju palijativnu njegu; to su bolnice u Gradiški i u Nevesinju.
Iz Ministarstva poručuju da je u toku projekat u sklopu kojeg će u Univerzitetskom kliničkom centru RS u Banjaluci biti otvoreno odjeljenje palijativne njege sa intenzivnom njegom za pacijente s malignim oboljenjima.
Za one koji nisu bolesni, ali su stari i iznemogli, tu su „ustanove socijalne zaštite za starija lica“, u narodu poznatije kao domovi za stare. Ali, problem je u tome što su „državni“ domovi popunjeni, a privatni su ili preskupi ili neadekvatni.
Ako je porodica dobrostojeća, a to je u Srpskoj rijetkost, oni mogu da biraju dom za svoje roditelje, bake ili djede, naravno, pod uslovom da se izbore sa uvriježenim predrasudama, po kojima su djeca, čak i ako ih smjeste u najluksuzniju ustanovu, napustila svoje roditelje, kada su ih „poslali u dom“.
Kada je porodica siromašna, stvar je mnogo komplikovanija. U tom slučaju se mogu ponadati i podršci zajednice, ako se obrate za pomoć Centru za socijalni rad.
– Građanima koji imaju potrebu za zbrinjavanjem u ustanovu socijalne zaštite za starija lica, pružanje pomenute usluge vrši se ostvarivanjem prava na smještaj u ustanovu, i to putem centara za socijalni rad. Prilikom ostvarivanja pomenutog prava, lice može da učestvuje vlastitim prihodima u troškovima smještaja, kao i prihodima srodnika koji su dužni da ih izdržavaju, u skladu sa zakonom – navode iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS.
Dodaju da su građanima na raspolaganju i pravo na pomoć i njegu u kući, koje može da pruža i dom za stare, centri za pomoć i njegu u kući, udruženja građana, ili vjerske zajednice.
– Starija lica mogu da ostvare pravo i na dnevno zbrinjavanje, te na smještaj u hraniteljsku porodicu, u zavisnosti od potrebe korisnika i mogućnosti koje lokalnoj zajednici stoje na raspolaganju – navodi se u odgovoru Ministarstva.
U stvarnom životu, međutim, porodice su, najčešće, prepuštene same sebi. Svjedoči to i Nikola M. Iz Banjaluke, koji je zajedno sa sestrama brinuo o nepokretnoj i teško bolesnoj majci.
Sreća je, kaže, što kao porodica nisu ni siromašni, ni „nepismeni“, i što su složni i solidarni.
– Niko nije gledao šta ko doprinosi, nego smo se trudili da mami bude dobro. Oni koji više zarađuju davali su novac, oni koji imaju vremena su „poklanjali“ vrijeme, oni koji se najbolje razumiju u pravo obavljali su „poslove s državom“, kako bi mama ostvarila prava koja joj pripadaju – objašnjava naš sagovornik.
Porodica je sama plaćala njegovateljicu, koja je u radila puno radno vrijeme, plus, po potrebi, prekovremene sate. Plaćali su i fizioterapeuta, te medicinske sestre i ljekare, koji su povremeno dolazili u kućne posjete.
– I u ambulanti porodične medicine i u Centru za socijalni rad svi su bili ljubazni prema nama, trudili su se da pomognu mami. Ali, na kraju se sve svelo na dodatak za tuđu njegu i pomoć, kojim smo mogli, otprilike, platiti 3 dnevnice njegovateljici, te na to da dođe patronažna sestra da mami priključi infuziju, ali samo ako je mi dovezemo, jer nisu imali službeni automobil – priča Nikola.
Da su porodice u Srpskoj, koje brinu o starim i nemoćnim članovima, uglavnom prepuštene same sebi, saglasan je i Ljubo Lepir, profesor socijalne politike na Univerzitetu u Banjaluci i bivši pomoćnik ministra za socijalnu, porodičnu i dječiju zaštitu u Vladi RS.
– Nažalost, porodice koje moraju da se brinu o svojim starim i iznemoglim članovima u pravilu ostaju same i moraju da se snalaze kako znaju i umiju. Država se, u ovakvim slučajevima, ponaša prilično nezainteresovano – kaže Lepir.
Dodaje da ne postoje sistemi dugotrajne njege i brige za ovakva lica, nego sve spada na članove porodica, koji često nemaju kapacitete da odgovore na veoma zahtjevne potrebe starih i iznemoglih osoba.
– Država je Porodičnim zakonom nametnula obavezu da se članovi porodice moraju brinuti o starim i iznemoglim licima, a da pri tom nije dala rješenje šta činiti kada porodice nisu u stanju to činiti zbog svog lošeg materijalnog i socijalnog stanja ili iz drugih razloga – kaže Lepir.
Dodaje da je porodična solidarnost često upitna i da moderan način života i veliki izdaci za život ne ostavljaju porodici mnogo prostora za zadovoljavanje potreba svih svojih članova.
– U stanju oskudice i neizvjesnosti, što su dominantne karakteristike velikog broja današnjih porodica, značajan dio potreba starih i iznemoglih osoba u pravilu ostaje nezadovoljen. U ekstremnim slučajevima, to može preći u svjesno zanemarivanje ili čak njihovo zlostavljanje od strane ostalih članova porodice – ističe Lepir.
Dokle to može dovesti, najbolje, kaže, svjedoči slučaj iz Knjaževca.
– Da bi se u budućnosti izbjegle ovakvi događaji, država se mora ozbiljno baviti pitanjem uvođenja sistema dugotrajne njege, ali i naći mehanizme neposredne pomoći porodicama koje se brinu o starim i iznemoglim osobama. Ne treba zaboraviti činjenicu da smo društvo sa sve većim brojem starijih osoba koje žive duže i koje će u jednom trenutku trebati neki vid pomoći i njege – zaključuje Lepir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu