Ovim riječima Nebojša Ćirić, direktor OŠ “Sveti Sava” iz Subotinca, počinje priču o nesvakidašnjoj ljubavi između mladunca rode nazvanog Sava, djece i zaposlenih u ovoj školi u okolini Aleksinca. Sve je počelo u aprilu ove godine, kada je par roda izabrao dimnjak na zgradi seoske škole da na njemu svije svoje gnijezdo. Ubrzo, u gnijezdu se izlegao i mladunac koga su đaci nazvali Sava, po imenu škole koju su rode odabrale za svoj novi dom, prenosi Blic.
– Kada se izlegla ta rodica sa djecom smo svakog dana gledali kako ga roditelji hrane i kako raste iz dana u dan. Bio je to predivan prizor. Velike rode su šetale po našem dvorištu a mladunac je bio u gnijezdu jer još nije mogao da leti. Međutim, idilu je pokvarilo veliko nevrijeme koje je krajem jula pogodilo Aleksinac i srušilo dimnjak na školi zajedno sa njihovim gnijezdom. Nisam znao gdje se nalazim kada me je pozvao pomoćni radnik i rekao: “Jao, Sava je nastradao” – počinje za Blic priču direktor Ćirić.Sjeća se da je u jednom dahu dotrčao do škole i vidio Savu na krovu – na sreću bio je živ ali povrijeđen jer ga je olujni vjetar bacio i zaglavio u oluku na školi. – Sava je tada još bio mali, nije mogao da leti. Mi smo se popeli, skinuli ga. Ja sam ga onda odveo kod veterinara koji mu je prvo dao infuziju. Odlučio sam da ga donesem kući i da ga negujem jer mu je gnijezdo bilo uništeno a on je završio sa polomljenim krilom. Bili smo na raspustu, nismo mogli da ga vratimo na krov škole i ostavimo samog, ne bi mogao da se spase da ga nismo čuvali kući, pogotovo jer su bila još dva, tri nevremena – poverava se Ćirić. Sava je u njegovom domaćinstvu proveo mjesec dana, gde je dobijao svu potrebnu hranu, pažnju i njegu. – Jeo je po pola kilograma haringe, ali je volio i drugu granu kao što su viršle ili salama. Kad ne izađem da ga nahranim na vrijeme, on dođe pa lupa kljunom u staklena vrata dok ne izađem da mu dam da jede. Kada vidi da idem prema frižideru gdje su stajale ribice koje je jeo, on trči za mnom. Imam sedam, osam mačića u dvorištu, ja im bacim salamu, on im sve to pojede. Imam i kuče, ali je i ono bježalo od Save. Sava kada raširi krila i krene da šišti, pas pobjegne odmah – priča Ćirić.
Vrijeme provedeno sa mladuncem rode, ostalo mu je u najlepšem sjećanju.Stavljao sam mu suncobran da ga zaštiti od kiše a on izađe ispod suncobrana i cijelu noć stoji na kiši. Vjerovatno nagon neki životinjski. Moja kćerka plače, tata unesi ga unutra. Ja ga unesem, on pobjegne napolju odmah. Mnogo je bio lijep, prirastao nam je svima za srce – sjeća se Ćirić. Sava se polako oporavljao, bio je sve bolje i bolje. Počeo je da trči po dvorištu i da maše krilima, nagoveštavao je da će uskoro da poleti. – Prvo se popeo na jednu nisku šupicu, pa na krov kuće. Jednoga dana je doveo drugu veliku rodu sa kojom su stajali cjelog dana na krovu kuće. I onda je ona otišla a Sava je ostao. Bio je smotan dok hoda po dvorištu ali kada poleti – to je nevjerovatno bilo kako to lijepo izgleda. Počeo je da leti svakog dana, ali se vraćao. Sve do početka avgusta kada je odletio i više ga nismo vidjeli. Čitao sam da mladunci lete prvi u avgustu a starije rode u septembru, odlaze negdje na jug Sahare gde provode zimu – priča Ćirić. On ne gubi nadu da će dogodine opet vidjeti Savu koji im je osvojio srca.
– Nadamo se svi da ćemo da ga vidimo opet na dimnjaku škole sledećeg proljeća. Ja bih bio najsrećniji. I dan danas pogledam svaki dan da li ga ima na krovu, čekamo ga da se vrati – veli direktor Ćirić.Djeca su crtala Savu
Ćirić kaže da djeca pitaju stalno pitaju za Savu koji je postao omiljen lik u njihovim likovnim radovima.
– Baš smo se svi vezali za njega. Deca su ga pratila od rođenja, od kada se izlegao, i kako je rastao. Mnogi učenici su ga crtali u svojim likovnim radovima koje ćemo poslati za učešće u jednom ekološkom projektu – kaže direktor Ćirić.
Sa rodama došli novi đaci
Ćirić kaže da je dolazak roda u Subotinac, doneo sreću u OŠ „Sveti Sava“ na još jedan način.
– Naša škola kuburi sa brojem djece. Međutim, kada su došle rode, sutradan smo dobili dva nova đaka koje je dovela majka da ih upiše. Svi smo se obradovali – kaže Ćirić. Inače, ova škola pokriva tri aleksinačka sela – Subotinac Mozgovo i Bovan.
– Subotinac je matična škola a dve škole u ova dva sela su isturena odeljenja. Ukupno imamo 120 učenika od kojih nastavu u matičnoj školi pohađa oko 50 đaka – dodaje on.
Ko voli životinje ne može da mrzi
Ćirić kaže da se trude da deci prenesu ljubav prema životinjama i da čuvaju i nekoliko pasa koji žive u blizini škole.
– Kada sam postao direktor rekli su: „Direktore zovite šintere da vode ove kučiće“. Ja rekoh, mogu da ih pozovem samo vas da vode tamo, kučići nikome ne smetaju. Djeca ih hrane, ja ih svaki dan pomazim. Napravili smo neku lijepu priču. Lijepo je kada djeca imaju povezanost sa životinjama. Deca koje vole životinje ne mogu da mrze nekog drugog. Mi smo mala seoska škola, trudimo se da napravimo lijepu priču – objašnjava Ćirić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu