Recimo, stajalište u naselju Petrićevac, je u sijenci drveća, a stara, narandžata table oborena je. Nema nikakvog natkrivenog skloništa, osim guste krošnje. Klupa JE odmah pored kante za smeće.
Nije ovo jedino autobusko stajalište bez ikakve nadstrešnice. A znak da se baš na tom mjestu nalazi stanica, otkrivaju table na kojima nema ni reda vožnje, niti znate koji autobusi tim putem prolaze.
Zatim, stajalište u Lazarevu. Natkriveno, ali bez bočnih zaštita i sa samo jednom uskom metalnom klupom. Kanta za smeće prepunjena, oko nje razbacani papiri i otpad.
Ili stajalište na raskrsnici prema Rakovačkim barama. Ima nadstrešnicu i klupu i kantu, ali je zadnja strana zaštićena limom. Čije su ivice oštre, pa je bolje da ništa ne dodirujete.
Slična stajališta u Banjaluci nisu izuzeci, već pravilo u mnogim dijelovima grada. Putnici su često izloženi suncu, kiši ili snijegu, bez pristupa osnovnim informacijama o redu vožnje. Izuzetaka ima, na primjer, neće pokisnuti na stajalištima u centru, kod parka Mladen Stojanović ili Obilićevu.
Ipak, zamislite stranca koji dođe, istražio bi Banjaluku koristeći gradski prevoz. Kakvo će iskustvo ponijeti? Zanima li ikoga to?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu