Sve je to vizuelna gozba ka svetom mjestu i misterioznoj magiji Crne Madone.
Poštovana kao „Naša Gospa od pustinjaka“, Djevica Marija sa tamnom kožom jedna je od najkontroverznijih vjerskih ikona. Ima složenu istoriju i mnoga značenja. Nalazi se u crkvi manastira Ajnzideln, sagrađenog kao barokno zdanje krajem 18. vijeka. Prije tog vremena romaničke i gotičke građevine definisale su stari manastir, koji je osnovao benediktinski monah Majnrad 835. godine. Najimpresivniji manastirski kompleks u Švajcarskoj danas obuhvata stambeni prostor za monahe, eparhijsku školu, deset radionica, vinski podrum za manastirsko vino i štale za vlastitu rasu konja.
Crna Madona je unutar manastirske crkve u „kapeli milosrđa“ od crnog mermera. Podignuta je poslije Francuske revolucije na mjestu gdje se vjeruje da je nekad stajala Majnradova koliba.
A ko je zapravo Sveti Majnard?
Mladi plemić, pa monah po imenu Majnard napustio je inicijalni manastir da bi živio pustinjačkim životom u dubokim šumama sjeveroistočne Švajcarske. Sa sobom je donio drvenu statuu Madone. Bio poznat po dobroti i pomaganju drugima, što ga je, nažalost, koštalo života. Na mjestu njegove skromne isposnice monaška zajednica Benediktinaca je 940. godine sazidala kapelu u koju je postavila statuu Bogorodice. Ime opatije Ajnzideln potiče od „mjesta pustinjaka“ (reč „einsiedeler“ na njemačkom pustinjak).
Predmet hodočašća hiljada vjernika je ikona Crne Bogorodice iz sredine 15. vijeka (Majnardova statua je uništena u požaru). „Ona“ je isklesana od drveta u kasnogotičkom stilu i nije viša od četiri stope. Odjevena u elegantni brokat izvezen zlatnim cvjetnim akcentima. Na lijevoj ruci drži dijete Hrista, a on u šaci ima kosa. U njenoj desnici je veličanstveni skiptar dok joj sa podlaktice visi lanac sa Presvetim srcem.
Pred njom svjetlo od svijeća treperi, sjenke se bešumno kreću kao duše koje traže iskupljenje. Ljudi sjede zbijeni, dijele ličnu tugu, bacajući pogled na statuu ispred sebe. Madona sa djetetom me gleda, možda, pitajući gdje sam bio do sada. Nemam odgovor. Izlazim iz crkve razmišljajući o vjeri, ljubavi i iskupljenju i kako mitovi vremenom postaju stvarni. Trebale su mi tolike godine da se pred njom poklonim baš na veliki praznik.
Kapela Ajnzideln je jedno od najznačajnijih evropskih hodočasničkih mjesta. Vjeruje se da sadašnja Madona, kao i originalna uništena u požaru, čini čuda. Monasi su je donijeli 1466. godine u Ajnzideln, i mjesto je postalo poznato bogorodičino svetilište. Nadaleko je poštovana zbog svoje ezoterične, magične i čudotvorne moći.
Godine 1798. monasi su znali da će francuske trupe tuda nadirati pa sakrili sve što su mogli, uključujući i Crnu Madonu, koju su zamijenili replikom. Francuzi su uništili kapelu, koristili je kao štalu za svoje konje, a monahe otjerali. Replika je odnijeta 31. maja 1798. i nalazi se u Vojnom muzeju u Parizu.
Crnoj Madoni je bila nužna restauracija. Kada je uklonjena tamna čađ od vjekovnog dima svijeća, Bogorodica je otkrila prvobitni svijetli ten – boje lipovog drveta. Više nije ličila na mističnu Madonu koju su ljudi dolazili da vide. Monasi su odlučili da joj lice ofarbaju u crno. Tako je ostalo zanavijek.
Simboličko značenje crne Madone tema je brojnih istraživanja i tumačenja. Njoj se pripisuje sposobnost iscjeljenja i čudotvorstva, te je Ajnzideln evoluirao u svetište za liječenje, gdje ljudi nalaze lijek za svoje mentalne i fizičke bolesti.
Ima vjerovanja da je Madona u Ajnzidelnu zapadni ostatak drevnih tamnih boginja. U obožavanju Crne Bogorodice stručnjaci vide nastavak prehrišćanskog obožavanja takvih paganskih boginja. Naučnici su takođe primjetili da je velika egipatska boginja, Izida, često prikazana kao majka koja doji dijete Horusa na grudima. U toj slici leži porijeklo slike Bogorodice s djetetom.
Više od hiljadu godina Ajnzideln je centar učenja i prebivalište brojnih svetaca, naučnika i istraživača koji proučavaju neprocjenjive zbirke pisama, rukopisa i muzike. Biblioteka opatije sadrži četvrt miliona knjiga, koje danas koristi zajednica od 60 monaha. Vrijedi pogledati neprocjenjivu kolekciju žičanih instrumenata, uključujući neke Stradivarijusa i Amatija.
Silazim niz velelepno stepenište svetilišta. Pijem vodu iz fontane na trgu ispod manastira. Kažu da dotiče iz izvora koji je davno pronašao Majnrad. Ljudi dolaze da piju iz četrnaest česama, svaka posvećena drugom svecu. Mnogi tvrde da su izliječeni vodom iz tog svetog izvora.
U tišini Velikog petka pratim svoje srce. Ono mi najavljuje da ću uskoro dijeliti radost uskršnjeg praznika. Jer ovo su dani kada moć vjere tamu pretvara u zlato, a smrt pretvara u rođenje i život. Zlo pretvara u dobrotu. Daje snagu da se uzdignemo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu