Od 1942. godine, pa u narednih osam decenija ovo je bilo saznanje sa kojim je penzioner iz Zagreba rastao i živio, sve do pronalaska i otvaranja spisa Diane Budisavljević, kada je Živko saznao da je sin Smilje i Ljubomira Ivančevića, Srba koji su živjeli u selu Voćin kod Osijeka, od kojih je oduzet i poslat u Zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu 1942. godine.
Iako ima 84 godine, “Brzi” kako ga prijatelji zovu, britke je svijesti, čio i komunikativan. Na najteža pitanja, ona o odrastanju i saznanju da je jedno od 12.000 djece koje je Diana Budisavljević tokom Drugog svjetskog rata uspjela da spasi iz ustaških logora, odgovara razborito, jezgrovito i, reklo bi se, pomirljivo spram svoje sudbine. Jer, Živko i pored svega što mu se izdešavalo u životu u najranijim danima djetinjstva, nikoga ne mrzi.
Ogrlicu sa brojem nosi oko vrata
Da je posvojen, odnosno, “dat na izdržavanje” Mati i Mariji Zelenbrz znao je od svoje druge godine života, kao i to da je Srbin pravoslavac, međutim onaj posljednji dio slagalice, odakle i čiji je, saznao je tek u poznim životnim godinama. Jedina veza sa tim životom bila je kožna ogrlica sa metalnom pločicom na kojoj je bilo utisnut broj 1128, pod kojim je bio zaveden u Dianinim spisima. Preplašeno i dijete otrgnuto iz zagrljaja prave majke, koje je prošlo patnju i egzodus Srba koji su živjeli na teritoriji nekadašnje NDH, imalo je samo jednu želju po dolasku u sirotište da osjeti ljubav i sigurnost.
– Ogrlicu nosim od 2019. stalno. Taj broj je sve što sam imao kada su me smjestili u Zavod za gluhonijemu djecu. Određeno mi je da sam rođen u Podravini, da sam katoličke vjere. Znam da su svi u to vrijeme dobili kao datum rođenja 10. april, što je bio dan NDH – kaže on na početku razgovora za Blic.
Iz Zavoda ga je dva ili tri mjeseca po dolasku, uzela k sebi porodica Zelenbrz. U tom trenutku, prema procjeni imao je dvije godine.
Krikom i plakanjem do majke
– Meni je majka bila jako potrebna, znate, i brzo sam se vezao za nju. Prave majke i oca se nisam sjećao, nisam plakao za njima. Ona kad je ušla u tu prostoriju, djeca su bila u lošem stanju, bolesna, umirujuća, i pronašla je mene – kaže on na početku razgovora za Blic.
Put do srca žene koja ga je podigla vodio je kroz suze i krik djeteta.
– Plakao sam na sav glas, nije bilo suza više. Prišla mi je i pitala zašto plačem. Rekao sam da sam dobio batine jer sam se upiškio u gaće. To je bio okidač, pitala me je da li bih išao sa njom kući. Rekao sam, hoću, ali samo ako imaš meso kod kuće, bio sam gladan – riječi su Živka Zelenbrza.
Sudbina koju je dijelio sa ostalom Dianinom djecom, bila je teška i gorka. Neki su poput njega znali da su usvojeni, neki su tek kasnije to saznali. Ipak, većini je bila ista emocija kada se pakao terora u logorima završio sa dolaskom u zavod, rijetko ko je, kako priča Živko, imao volje da u kasnijem dobu potraži svoje biološke roditelje, u slučaju da su oni i preživjeli rat i zarobljeništvo.
Pismo od majke
– Meni su spontano dozvoljavali da ženu i čovjeka koji su me odgajali zovem mama i tata, što opet sa drugom djecom iz Zavoda za gluhonijemu djecu nije bio slučaj. Znam slučajeve gdje su oni (djeca) zvali svoje spasioce ujak, ujna, teta, pa su ih onda tek, u zrelim godinama, suočili. Moji su zbog te neke neukosti, meni dozvolili da ih zovem mama i tata. Ja sam znao da sam usvojen, odnosno, da sam bio dat na izdržavanje – priča nam Živko.
Porodicu, onu pravu, nije tražio. Čak, jednom prilikom kao mali, osjetio je veliki grč u stomaku kada mu se majka jednom prilikom obratila pismom iz jednog od nacističkih logora.
– Preko Crvenog krsta, dobio sam prve karte preko Zavoda za gluhonijemu djecu, par mjeseci nakon što sam došao u tu porodicu. Bila je to 1942. godina. Mama (usvojitelj) je imala 22 godine, čitala je te dopisnice i rekla mi “Živko, to ti mama piše. Doći će po tebe”. Ja sam odmah reagovao čudno, ja sam se čvrsto uhvatio za skute moje “nove” mame – prisjeća se Živko.
Ovakva reakcija, kako kaže, nije bila čudna za djecu logoraša koja su završila kao usvojena ili poput njega, data na izdržavanje. Kako nam je ispričao, jedan njegov poznanik iste sudbine, iako je postojala šansa i znao je da je srpskog porekla, nikada nije želio da kopa po prošlosti. On, sa druge strane jeste, doduše decenijama kasnije. Jer, tokom odrastanja u njegovom životu je bilo nekoliko slučajeva u kojima su neke žene tvrdile da je on baš njihov rod. Sve te priče, ispostavile su se samo kao želja majki i tetki da još jednom zagrle nejač koja im je bila otrgnuta. Put ka istini, započeo je sa posjetom najtragičnijem spomeniku NDH režima – Jasenovcu.
Posjeta Jasenovcu
– Nakon 75 godina života, kad sam već postao udovac, osjetio sam potrebu da odem u Jasenovac. Previše godina sam imao i razuman sam. Prije toga nikada nisam bio. Teško je to opisati, neugodno je prčkati po tim sudbinama, svašta te nekako izazove. Opet, bilo je vjerovatno i onih koji su bili spremni da počine samoubistvo u tim slučajevima – priča on.
Kada su se pojavili Dianini spisi sa listom spasene djece, klupko je počelo da se odmotava. Za Živka je sve bilo gotovo 2023. godine, kada je koordinisanim radom hrvatske istoričarke Nataše Mataušić i srpskih institucija na čelu sa Muzejom žrtava genocida na čelu sa Dejanom Ristićem, njegova sudbina bila demistifikovana.
– Još nisam išao u Voćin. Bih, ali gdje da odem? Ja još nisam išao u Aušvic, i tamo bih volio da idem. Možda bi trebalo da odem u to selo i da prošetam. Ne znam… Nema ni godinu dana od kako sam saznao istinu o svom porijeklu i imenima roditeljima. Poslije toliko godina… Znate, to su teške stvari, to je neugodno, uznemiravajuće je. Iskreno, previše vremena je prošlo da bih bio srećan što konačno znam istinu o svom porijeklu, može se reći da sam ravnodušan – iskreno će Živko.
Porodica koja ga je preuzela iz Zavoda za gluhonijemu djecu ga je podigla, odškolovala i trudila se da mu ništa ne fali. Radni vijek je proveo kao inženjer telekomunikacija, a pod stare dane uživa u ljubavi i podršci voljene kćerke i sina u Zagrebu.
Nakon ekskluzivnog intervjua za Blic, Živko Zelenbrz je govorio pred okupljenima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije, gdje je bio izložen i spisak Diane Budisavljević. Ovaj put, bio je otvoren na strani na kojoj se nalazilo ime i prezime Živka Ivančevića, godina rođenja, ime pravih roditelja.
Od 12.000 Dianine djece, koliko ih je spasila, danas je među živima još oko 300 njih.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu