Zelenbrz, koji je u kartoteci Diane Budisavljević upisan pod rednim brojem 27, rekao je novinarima da se mnogi čude što on i danas na pragu devete decenije nosi pločicu sa brojem “1128” sa kojim je iz Doma za gluvonijeme u Zagrebu došao u usvojiteljsku porodicu.
– Mnogi me pitaju, čude se… Ja kažem taj broj je meni kao tebi križ. Nije sjećanje, nego dio mene – istakao je Zelenbrz, koji je za pravim porijeklom počeo tragati tek sa 75 godina.
On je naveo da je među kartama koje su dobijali njegovi usvojitelji bila i karta njegove majke Smilje Ivančević, koja je pisala da oni kod sebe imaju dijete koje se zove kao njen sin.
– `Vi imate sina Živka, ja sam imala sina Živka` i traži opis da bi uporedila – rekao je
Zelenbrz i naveo da je bilo još Srpkinja ubijeđenih da je upravo on njihovo dijete.
On je rekao da je osjećaj kada je vidio svoje ime na spisku, otkrivenom za javnost koji mu je večeras predočio direktor Muzeja žrtava genocida Dejan Ristić, bio buran, ali da prevladava ravnodušnost.
– Previše je godina, previše je prašine palo. Neko bi očekivao da sam strašno srećan. Previše je vremena prošlo. Malo sam ravnodušan, ali to ne umanjuje moju želju da priznam svoju majku – rekao je Zelenbrz.
Direktor Muzeja žrtava genocida Dejan Ristić rekao je da su svjedočenja poput Zelenbrzovog najveći branik istine da se desio najbrutalniji genocid koji je osmislila Nezavisna Država Hrvatska.
On je naveo da je kartoteka Diane Budisavljević za večerašnje javno svjedočenje donesena iz Trezora gdje se čuva 5.680 imena, te posebno skrenuo pažnju na naušnice djevojčice sa spiska Radovanke Radonjić, koja je spasena iz logora, ali je neposredno nakon toga preminula.
– Samo te male naušnice imamo kao deo lične zaostavštine uz spisak – rekao je Ristić i najavio da je u planu snimanje filma o Budisavljevićevoj.
Istoričar iz Zagreba Nataša Matušić izjavila je da do 2002. godine nije imala pojma ko je Diana Budisavljević, niti je išta znala o akciji spasavanja, ali je radeći na jednom projektu došla do fotografija spasene djece i počela razotkrivati istinu.
– To su bile slike djece iz Zavoda za gluhonijemu djecu gdje je bio i naš Živko, iz logora u Sisku, sa više mjesta gdje su djeca koja su došla u Zagreb bila smještana – navela je Matušićeva.
Ona je rekla da je mimo propisa odlijepila svaku fotografiju i na većini njih nalazila zabilješke.
– Tu se radilo o imenu, prezimenu, imenu i prezimenu udomitelja, nažalost, na većini fotografija je bio samo križić, što je značilo da je dijete umrlo. Tada još nisam znala ko je napravio te albume, šta je bio njihov cilj, ali je kod mene dolazio gospodin Branko Petrina i on me je upoznao sa unukom Diane Budisavljević Silvijom Sabo. Tako sam saznala za njene albume koji su joj oduzeti, za njenu bilježnicu, za sve – navela je Matušićeva.
Pomoćnik direktora Arhiva Republike Srpske Vladan Vukliš je, govoreći o karakteru NDH i okolnostima u kojima je nastala, kao i okolnostima akcije Diane Budisavljević, naveo da je tadašnje društvo bilo polarizovano, a okupljeni u toj akciji pripadali su dijelu državnog aparata koji je preuzet od ustaškog pokreta, a koji nisu bili saglasni sa politikom ustaškog pokreta.
– Upravo je akcija Diane Budisavljević jedan od tih momenata gdje vidimo dodirne tačke između građanskog otpora, oličenog u Diani, i ovog drugog pokreta nakon rata marginalizovanog – rekao je Vukliš.
Javno svjedočenje o akciji Diane Budisavljević i njenih saradnika koji su tokom druge polovine 1942. godine iz hrvatskih logora smrti spasili više od 12.000 srpske djece sutra će od 18.00 časova biti upriličeno u Kulturnom centru Vojvodine “Miloš Crnjanski”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu