Pored raskošnog talenta, Radmilu je krasilo i njeno veliko srce.
Gledaoci su je zapamtili 1968. po filmu “Višnja na Tašmajdanu”, gdje je igrala razrednog starešinu, a zatim je nizala brojne uspjehe. Dobila je ulogu Violete u seriji “Kamiondžije”, te ulogu baka Vuke u “Pozorištu u kući”, “Babino unuče”, kao i u kultnoj seriji “Vruć vetar”.
Krajem osamdesetih tumači lik sekretarice Žarke u “Boljem životu”, a godine 1993. njena karijera dolazi do vrhunca ulogom Riske Golubović u seriji “Srećni ljudi”. Njena posljednja uloga bila je Dostana u “Porodičnom blagu”.
Radmila je rođena u Kruševcu, a jednom prilikom govorila je o svojoj porodici i odrastanju.
– Odrasla sam pored crkve Lazarice u Kruševcu, kao i moje dijete. Igrale smo se u porti. Moj pokojni otac je imao običaj da se tamo zapriča sa prijateljima, pa čak na klupi da prenoći. Otac je imao avanturistički duh, osnovao je Udruženje književnika u Kruševcu – rekla je Živkovićeva.
Ipak, toplina koju je dobila od majke Cane bila je dovoljna da obilježi njeno djetinjstvo, koje je opisala kao srećno iako je živjela u bijedi.
– Krštena sam poslije sedam godina jer nisu htjeli da me prime u školu dok nisam bila krštena. To je bio uslov za to vrijeme. To je bilo strašno. Mog mlađeg brata i mene tata nije htio da krsti, tada nismo razumjeli zašto, valjda iz nekih svojih uvjerenja. Moj otac je čak zbog toga morao da ode i da ostavi moju majku sa troje djece bez igdje ičega. Ali majke su uvijek majke izbore se do kraja. Mi smo imali jedno lijepo, siromašno djetinjstvo. Ono je bilo toplo, ljudski – prisjetila se davne 1992. godine. Radmila Savićević za emisiju “Veče sa zvezdama”.
Radmila je završila Žensku zanatsku školu jer majka nije imala mogućnosti da joj pruži školovanje u Gimnaziji u kojoj su išla djeca bogataša.
Kako je znala da joj ne može priušti odlazak na studije, majka ju je usmjerila da završi žensku stručnu spremu, kako bi imala svoj zanat i time obezbijedila sebi siguran hljeb.
Majka je željela da Rada bude šnajderka, i da joj, kad dođe vrijeme, preda mašinu u miraz i uda je.
– Moja majka bila je velika žena, sama je podigla troje djece. Imala je čudnu, strahovitu energiju, za nju nije postojalo nemoguće. I da nisam glumica, nikada ne bih mogla da sjedim kod kuće, nego bih morala nešto dinamično da radim, stvorim, da ne bude: “Jao, ja nemam. Morala bih nešto da uradim, ja sam od tih žena – rekla je Savićevićeva u jednom od retkih intervjua koje je dala.
– Moja majka je bila šnajderka, ali poslije oslobođenja je teško mogla da zarađuje. Ja sam išla na okopavanje kukuruza. Odmah sam organizovala kulturno društvo, pa tako nisam okopavala kukuruz. Akcija je trajala mjesec dana. Organizovala sam omladinsko pozorišta, Đuza, Čkalja, moj čovjek (Boža Savićević). To omladinsko pozorištve, prerastalo u gradsko pozorište – rekla je tada Rada Savićević.
Veliko srce
Ipak, pored svih uspjeha, Radmilu većinom pamte po svojoj dobroti i velikom srcu, a jedan od njih je i glumac Vojin Ćektković. Naime, on je ispričao kako mu je starija koleginica pomogla na početku karijere.
– Radu sam prvi put sreo na potpisivanju svog prvog ugovora u karijeri, za predstavu “Lizistrata“ u produkciji Sava centra. Imao sam dvadeset jednu godinu, još sam studirao i bio jako srećan što sam dobio ulogu. Međutim, kad sam video ugovor, počeo sam da se dvoumim da li da to uopšte prihvatim jer je honorar bio sramno smiješan. Pedeset maraka za pripreme, premijeru i predstavu. Nisam mogao da vjerujem. Rada je sjedila u toj kancelariji i čula kada sam sekretarici, koja je bilježila moje podatke, rekao da sam iz Kruševca. Onda je prišla i pitala me: “Odakle reče da si ti, mali?“ “Iz Kruševca.“ “Iz koje ulice?“ Ja kažem iz koje. “Pa šta se misliš, što ne potpisuješ?“ “Pa ovaj novac…“, rekoh, “ovo je katastrofalno. Stvarno je malo.“ “Aha. A koja ti je to uloga po redu?“ “Prva.“ – priča on i dodaje:
– Pogledala me je tako da više nisam imao hrabrosti riječ da kažem. “Potpisuj to odmah! I čekaj me ovjde, nemoj da si mrdnuo.“ Ja potpišem i poslije nekoliko minuta, ona se vraća: “’Ajde sa mnom.“ “Gdje ćemo?“ “Ne pitaj ništa, ideš sa mnom.“ Pozvala je taksi i otišli smo u njen stan. “Peri ruke i sjedaj za sto.“ I iznosi vrelu gibanicu, sarme i još gomilu hrane. “Jedi!“ “Rado, pa nisam gladan.“ “Jedi. Vidi kakav si mršav, jedi!“
Ona je insistirala da jede i da pozove majku.
– Morao sam da jedem maltene do iznemoglosti. “Dobro, a sad se javi majci.“ I vodi me do telefona. “Nema potrebe, juče smo se čuli. Imam telefon u stanu u kome živim.“ “Javi se majci kad ti kažem. Sad se javi majci!“ I ja, šta ću, okrenem majku: “Evo da ti se javim, ovdje sam kod Rade Savićević. Rekla mi je da te pozovem. Dobro sam, potpisao sam ugovor, nahranila me je, sve je u redu.“ “Ajde što me je nahranila, ’ajde što sam morao da se javim majci, nego mi je dala i neki novac jer su to bila ona teška vremena kad se jedva sastavljao kraj s krajem. “Je l’ imaš šta da jedeš i je l’ imaš para?“ “Imam. Svega imam.“ “Nemoj da lažeš, je l’ gladuješ?!“ “Ne gladujem, ne brinite.“ I tek kad sam pristao da uzmem taj novac, poslala me je kući. Predivna, predivna žena – zaključio je Ćetković, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu