Magazin

(FOTO) Prizori žena u Iranu prije ISLAMSKE REVOLUCIJE izazivaju nevjericu: Kako su dame tada izgledale i živjele danas je nepojmljivo, JEDAN DOGAĐAJ promijenio sve

Žene u Iranu prije Islamske revolucije 1979. godine živjele su potpuno drugačijim životom nego što je slučaj danas.

(FOTO) Prizori žena u Iranu prije ISLAMSKE REVOLUCIJE izazivaju nevjericu: Kako su dame tada izgledale i živjele danas je nepojmljivo, JEDAN DOGAĐAJ promijenio sve
FOTO: ERDEM SAHIN/EPA

Mini suknje, haljine, razbarušena kosa i kupaći kostimi na plaži bili su sasvim normalna pojava u tadašnjoj društveno-političkoj strukturi. Upravo zato su priče o prošlim vremenima današneg vrlo konzervativnog i religioznog naroda posve neobične i interesantne, pogotovo kada se potkrijepe starim fotografijama koje ilustruju nekadašnju klimu u Iranu.

Rane Rahimur, Feranak Amidi i Haleh Esfandijari, tri novinarke iz Irana, nedavno su odlučile da iz ‘prvog reda’ i na osnovu priča svojih majki i baka opišu kako je izgledao život muslimanki u doba dinastije Pahlavi, prije nego što je narod izašao na ulice i podigao tu tako čuvenu Islamsku revoluciju, nakon koje su žene izgubile sva prava i slobode, koje su do tada imale, i ponovo morale da obuku hidžabe i burke, kao zakonski određene i obavezne komade garderobe.

“Iran je bio liberalna zemlja”

– Vidjela sam mnoge fotografije moje bake iz vremena prije revolucije, kako nosi islamsku maramu dok moja majka nosi mini-suknju, kako žive u skladu, jedna pokraj druge – prisjetila se Rane Rahimur, iransko-britanska voditeljka BBC na persijskom.

U Iranu, prije Islamske revolucije iz 1979, nije postojao strogi kodeks oblačenja kao što je aktuelni koji od žena zahtijeva, prema zakonu, da pokriju kosu i nose skromnu “islamsku” odjeću.

– Iran je bio liberalna zemlja. Ženama je bilo dozvoljeno da nose šta žele – rekla je ona.

Rahimpur je rođena poslije revolucije, ali iskustvo njenih roditelja i rodbine i njen novinarski posao omogućili su joj da se detaljnije pozabavi transformacijom kroz koju je njena zemlja prošla poslije pada šaha.

Bila je to transformacija koja je, u ranim godinama, išla dalje od odjeće, što iranska novinarka Feranak Amidi, zadužena za ženska pitanja u BBC Svjetskom servisu ističe.

– Nismo imali rodnu segregaciju prije revolucije. Ali poslije 1979, škole su podijeljene, a muškarci i žene koji nisu bili u srodstvu hapšeni su kad budu uhvaćeni u zajedničkom društvu. Dok sam bila tinejdžerka u Iranu, policija za moral me je uhapsila zato što sam bila u piceriji sa grupom prijatelja – rekla je ona.

A onda je podsjetila na vrijeme prije revolucije.

– Prije 1979. godine, postojali su noćni klubovi i sale za zabave, i ljudi su bili slobodni da se druže kako su htjeli – navela je.

Filmovi iz vremena prije revolucije svjedoče o vremenu kad su žene mogle da biraju da li će da nose zapadnjačku ili konzervativniju odjeću.

– Mogli ste da vidite raznovrsne stilove oblačenja. Neke žene su nosile crni veo ili čador, ali ne na način na koji trenutno to zahtijeva vlada – podsjetila je ona.

Dinastija Pahlavi vladala prije revlolucije

Prije revolucije 1979. godine, Iranom je vladala dinastija Pahlavi, koja je došla na vlast državnim udarom.

Vođa puča Reza Kan je 1926. bio krunisan kao Reza Šah Pahlavi, a njegov sin Mohamed Reza Pahlavi proglašen je prestolonasljednikom.

On će kasnije postati posljednji šah.

U tekstu iz 1997, grupa stručnjaka u Vilson Centru reprodukovala je intervju iz radijske emisije “Dijalog sa Haleh Esfandijari”, autorkom knjige “Rekonstruisani životi: Žene i iranska Islamska revolucija”.

Esfandijari je napustila Iran 1978. i vratila se 14 godina kasnije da istraži uticaj koji je revolucija izvršila na žene.

U tom intervjuu, novinarka je rekla da je “ženski pokret” u Iranu počeo krajem 19. vijeka, kad su žene izašle na ulice tokom ustavne revolucije.

Poslije toga, mnoge od njih su započele društvene projekte kao što su otvaranje škola za djevojke i objavljivanje ženskih časopisa.

Ova mreža krenula je u glavnom gradu Teheranu, ali je pokušala da poveže i druge pokrajine, što je dovelo do “razvoja ženskih pokreta”.

Islamski veo

Oblačenje žena već je bila tema na dnevnom redu rukovodstva zemlje početkom 20. vijeka.

– Veo nije zvanično ukinut u Iranu sve do 1936, tokom ere Reze Šaha Pahlavija, oca modernog Irana – istakla je autorka.

Godinama ranije, ovaj lider je ohrabrivao žene da ne nose islamski veo u javnosti ili da “nose maramu umjesto tradicionalne duge odežde”.

– Kad je islamski veo konačno ukinut, to je svakako bio trijumf za žene, ali i tragedija, zato što im je oduzeto pravo da biraju, baš kao tokom Islamske Republike kad je veo ponovo zvanično vraćen 1979 – navela je ona, pa dodala da su mnoge žene bile primorane da odbace veo i izađu na ulice osjećajući se poniženo i razgolićeno.

Ipak, Esfandijari priznaje da je otac posljednjeg šaha uveo neke promjene koje su imale pozitivnog uticaja na žene.

Bijela revolucija

Sin Mohamed Reza je na vlast došao 1941. Tokom njegove vladavine započela je modernizacija zemlje.

Taj proces je postao poznat kao Bijela revolucija i on je ženama dao pravo glasa 1963. i ista politička prava kao muškarcima. Uz to, uložen je napor da se poboljša pristup edukaciji u udaljenijim pokrajinama. Tokom njegove vladavine usvojen je i zakon o zaštiti porodice koji se ticao raznih oblasti, kao što su brak i razvod.

Zakon je, objašnjava Amidi, proširio prava žena.

– Zakon o zaštiti porodice je podigao minimalnu starost djevojke za brak sa 13 na 18 godina, i dao je ženama više povoda da traže razvod – podsetila je ona.

On je ograničio muškarce na samo jednu suprugu.

– Bilo je to sve prilično progresivno u poređenju sa drugim zemljama u regionu – dodala je ona.

Šah, iako autokrata, bio je progresivni vladar i volio je zapadnu kulturu, tako da je pokrenuo program sekularizacije.

Svakodnevni život

Žene su dospjele na moćne i značajne pozicije.

– Imali smo ministarke, sutkinje – prisjeća se Rahimpur.

Ipak, uprkos obećanjima Bijele revolucije, kaže Amidi, žene su i dalje bile svedene na tradicionalne uloge.

Pročitajte još

I, iako ističe da je bilo žena u parlamentu, ona smatra da žene nisu učestvovale previše u politici.

– Ali moramo imati na umu da je to bilo prije skoro pola vijeka i žene širom svijeta u to vrijeme nisu imale mnogo političke moći – dodala je ona.

Uprkos tome, ona priznaje da su njene zemljakinje počele da igraju sve važnije uloge u javnom životu.

Zabrinutost žena

Amidi ističe “veliki uticaj” kraljice Fare Pahlavi, žena Mohameda Reze, na kulturu i umjetnost.

I zaista, opšte cvjetanje umjetnosti u Iranu koje je započelo pedesetih, a nastavilo se šezdesetih i sedamdesetih, tema je eseja Marijam Ektijar i Džulije Runi sa odjeljenja za Islamsku umjetnost u Metropoliten muzeju u Njujorku.

– U ovim decenijama došlo je do otvaranja Irana prema međunarodnoj umjetničkoj sceni – navodi se u njemu.

Do većeg dijela ove narastajuće umjetničke aktivnosti došlo je zbog ekonomskog prosperiteta kroz koji je prolazila zemlja.

Islamska revolucija i raspršene iluzije

Mohamed Reza, koji je sebe proglasio “šahanšahom”, iliti “kraljem kraljeva”, do 1971. nije bio samo jedan od najbogatijih ljudi u svijetu, već i apsolutni vladar Irana.

Njegov režim je postajao sve represivniji prema političkim disidentima.

– Tokom prethodnog režima (prije revolucije), ljudi su imali socijalne slobode, ali nikakvu političku slobodu – kaže Rahimpur, pa dodaje:

– To je bio veliki problem. Sve političke partije je kontrolisao kralj – bilo je to društvo nadzora. Nije bilo slobode štampe, a svaki oblik političkog aktivizma mogao je da vas odvede u zatvor.

Nezadovoljstvo u društvu izlilo se na ulice i 1978. izbile su masovne demonstracije protiv šahovog režima.

Po riječima Esfandijari, napredak koji su ostvarile žene tokom njegove vladavine erodirao je pred kraj.

– Iz reakcije prema sve glasnijim tradicionalnijim glasovima u društvu, šah je drastično povukao podršku većem učešću žena u procesu donošenja odluka – rekla je ona.

Islamsku revoluciju podržali su mnogi Iranci koji “nisu bili nužno vjernici”, objašnjava Rahimpur, i dodaje da su mnogi zahtijevali pravu demokratiju. Revolucija je imala podršku svih grupa: liberala, komunista i vjernika. Žene, bez obzira na to šta su željele da oblače ili koliko su religiozne bile, bile su dio sile koja je na kraju izazvala pad šaha 1979.

– U protestnim šetnjama koje su dovele do revolucije, bilo je zaposlenih žena bez marama i žena iz konzervativnih krugova sa tradicionalnim crnim velom; bilo je žena iz niže i srednje klase koje su dolazile sa djecom. Sve te žene hodale su rame uz rame, nadajući se da će im revolucija donijeti poboljšanje ekonomskog i društvenog statusa – i, iznad svega, poboljšanje pravnog statusa – prisjetila se Esfandijari.

Različite vizije

Amidi ne vjeruje da su se žene osjećale nužno nezavisnije prije Islamske revolucije.

– Iran je i dalje bio veoma konzervativno, religiozno društvo. Ali u ono vrijeme postojala je politička volja da se raskrsti sa tradicionalnim i konzervativnim obrascem i dozvoli ženama da napreduju i zauzimaju više mjesta u društvu – objasnila je ona.

Prema riječima Rahimpur, postoje kontradiktorne ideje o tome da li su se žene osjećale samostalnije i osnaženije prije Islamske revolucije.

– Vjernice bi vam rekle da im je bilo prijatnije da izlaze napolje poslije revolucije, ali liberalne žene se ne bi složile s njima. Nikad ne smijete da zaboravite da postoji dio iranskog društva koji je veoma religiozan – istakla je, pa navela da postoje i žene koje su saglasne sa svim aspektima sistema.

Vidjevši arhivske fotografije žena u Iranu kako nose odjeću kao i žene sa zapada – bez marama, one su naglasile da takve fotografije nisu reprezentativne za život žena prije revolucije u totalu.

Mnoge žene različitih godišta svojevoljno su izabrale su da nose hidžab ili maramu i konzervativniju odjeću.

Mnogi Iranci su se pridružili revoluciji nadajući se slobodi, ali, kaže Rahimpur, njihove iluzije bile su vrlo brzo raspršene, prenosi Blic Žena.

– Poslije revolucije, shvatili smo da su mnogim vjernicima smetale mini-suknje i slobode koje su imali i muškarci i žene, i zato su oni podržali revoluciju. Međutim, mnogi ljudi koji su duboko religiozni u Iranu vjeruju da veo mora da bude izbor, jer to prestaje da bude religija kad je nametnuto – navela je ona na kraju.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu