Vraćajući se za Užice, Dejan je pod dejstvom umora, zaspao za volanom, a prema njegovim riječima, sigurne smrti spasao ga je Sveti Ilija.
– Bog me pogledao i Sveti Ilija, jer se to dogodilo na naš veliki praznik. Nema trećeg faktora, koji mi je spasio glavu. Tog dana sam krenuo za Užice novim kolima, koje sam uzeo dva dana prije toga. Želio sam da odradim tehnički pregled sa ženom i djetetom. Zbog napornog tempa koji smo imali tih dana i mnogo nastupa, svjestan sam bio da sam umoran, ali sam ipak odlučio da krenem. U Ovčar banji me hvata takav umor, gdje postajem svjestan da ne mogu da vozim više i planiram da stanem jedno sat vremena da odmorim – ispričao je Dejan.
Nesreća se dogodila 2. avgusta, na praznik Svetog Iliju, a prema njegovim riječima, bio je to najtopliji dan u godini.
– Shvatam da ne mogu više da vozim i zovem suprugu da joj kažem da ću stati negdje da dremnem, kako bi znala zbog čega sam ugasio telefon. Kako je sa moje strane bilo sve vrijeme sunce, želio sam da skrenem kod manastira Vavedenje, pored jedne česmice da se parkiram i odspavam, jer je tu hladovina. Spuštam telefon i ulazim u tunel. Kako sam to uradio, mene je tunel dodatno ohladio. Tog momenta sam zaspao za volanom i ne sjećam se ničega – ispričao je Petrović.
Dejan je kroz tunel vozio spavajući, a razbudio se onog momenta kada je počeo da pada u provaliju.
– Na izlasku iz tunela nastavio sam pravo i udario u betonske stubove. Praktično sam ih uzjahao. Tada je auto prevagnuo i survao sam se u provaliju. Četiri ili pet puta sam se isprevrtao, a budim se u momentu kada krećem da padam. Mislim da sam izvalio i presjekao nekoliko drveća. Kako sam se u sekundi razbudio, od straha sam savio volan. U glavi mi je bila samo kćerka Jovana i tuga što je više neću vidjeti – rekao je Dejan Petrović u emisiji “Preživeli” na televiziji K1.
On je objasnio šta ga je spasilo i o čemu je razmišljao zarobljen u dubokoj provaliji.
– Zadnji trokrak od drveta kod jezera, me je spasao. To nije jezero već glib, mulj i svjestan sam da tu nema vađenja, ako upadnem. Molio sam Boga da me uzme, samo da ne upadnem u vodu, jer imam nevjerovatan strah od nje. U zadnjoj sekundi uspjevam da otvorim šiber i iskačem kroz njega. Užasan osjećaj, to je tolika provalija, da ja ne vidim magistralu. Pogledam kroz ono šiblje i vidim da iz manastira stoje monahinje i gledaju u mom pravcu. Ne vide me, ali ja njih vidim. Ljudi su dozivali i pitali da li ima nekoga dole, ali me niko nije čuo. Tada sam upao u paranoju misleći da sam ispario, kao ono kada gledaš u filmovima. Razmišljao sam da sam umro, jer me ne čuju da vičem iz provalije – rekao je on.
– Jedan čovjek me je u tom trenutku zapazio i strčao do mene. Pitao me je, da li sam dobro, a ja nisam nikakvu reakciju. Čuo sam ga samo kako mi govori da skinem auto sa kontakta da se ne zapali. Kako sam ugasio motor, sjetio sam se da mi je torbica u kolima sa parama i svim dokumentima i znam da smo u tom momentu nas dvojica lomili šiber, kako bih mogao da dođem nje. Izlazim na magistralu sa tim čovjekom i tada me je udario adrenalin. Počeo sam da se tresem nenormalno, nisam mogao cigaru da zapalim, ni da pijem vode – dodao je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu