Život je čudo, pa tako ni Mišo Knežević, elektrotehničar, koji je prije rata imao solidan posao u oblasti telefonije, nije mogao ni naslutiti da će u najboljim godinama postati lađar. A tako se desilo. Mišina lađa, tačnije simpatični drveni čamac, izgrađen tradicionalnom tehnikom, jedna je od glavnih atrakcija na Uni, u njegovom rodnom Martin Brodu.
Mišo je povratnik, koji se nakon dugogodišnjeg izbjeglištva u Banjaluci i Beogradu prije pet godina vratio u zavičaj i potstakao i mnoge druge da se vrate i žive u ovom malom bajkovitom mjestu nadomak Drvara.
– Ajde što sam mnoge komšije i rođake podržao u namjeri da se vrate, da se zajedno borimo za bolji život, nego sam i zeta Radenka Kovačevića ubijedio da dođe iz Beograda. I nije se pokajao. Ovdje radi u ljepšem ambijentu, a zarađuje više nego u Beogradu – kaže Mišo.
Mišo je zaposlen u Nacionalnom parku „Una“, a lađa mu je, zajedno sa apartmanom za goste, te suvenirima koje njegova porodica nudi turistima, dobar dodatni prihod.
– Kao predsjednik mjesne zajednice, koja pokriva 14, uglavnom zabačenih, srpskih povratničkih sela, trudim se da unaprijedimo život u njima, jer narod bi se rado edukovao i prihvatio se i poslova koje nikad nisu radili, ako im se pruži prilika – optimista je Mišo.
U turiste se uzda i Silva Jovandić iz obližneg Drvara. Prije rata je završila Mašinsku tehničku školu i radila u struci u „Energoinvestu“. Danas „Energoinvesta“ nema, pa Silva živi od vještina za koje je vjerovala da će joj do kraja života biti samo hobi. Ona izrađuje narodne nošnje, suvenire, tradicionalne odjevne predmete i razne druge rukotvorine, koje prodaje na manifestacijama. Najveći hit su minijaturne drvarske lutke, odjevene u originalnu nošnju. Sve ih je rasprodala, pa se nada da će do “Dana drvarske drenjine” uspjeti da izradi novu seriju, mada je to prilično pipav posao.
– Moj otac je bio slikar i uz njega sam naučila i da slikam, ali i da izrađujem rukotovorine. Uvijek sam bila vješta u tome, ali iskreno, da mi je neko prije 20 godina rekao da će mi to biti zanimanje, kojim ću zrađivati za život, ne bih mu vjerovala – kaže Silva.
Ako vas put nanese u Drvar potražite je, prepoznaćete je po narodnoj nošnji, u koju je uvijek odjevena, kada na manifestacijama prodaje svoje rukotovrine, ali i domaće domaće đakonije od voća, prvenstveno od drenjine, po kojoj je Drvar poznat.
Pedesetak kilometara dalje, u selu Medeno Polje kod Petrovca, nema turista, ali u ovo malo povratničko mjesto često svraćaju lovci: što zbog prirode i bogatih lovišta, što zbog prelijepih lovačkih pasa, koje uzgaja Drago Miščević.
Njegove rasne pse neko zove blakanskim, a neko srpskim goničima, ali ih svi rado vode u lov.
– Mi se porodično već generacijama zanimamo za lov i volimo pse, ali kad sam se 2001. godine, nakon izbjeglištva, vratio na svoje imanje, počeo sam i da ih uzgajam za prodaju. Nije da se ne isplati. Malo štene ide za 100 evra, a kad malo odskoči, ako ga dobro hraniš i čuvaš, može uzeti i 400 do 500 evra – kaže Drago.
Mada njegov sin, takođe lovac, tvrdi da je u njihovoj porodici uzgoj pasa ljubav, a ne biznis, jer su troškovi veći od zarade, Drago se ne da.
– Lijepo se može dopuniti kućni budžet prodajom štenadi, a to nama mnogo znači, jer je ovdje u selu danas teško zaraditi marku – kaže Drago Miščević. Za sada ima samo jednu kerušu, ljubimicu Lunu, ali ako bude mušterija, možda i proširi posao.
Vjeruje da će Medeno Polje, inače poznato po špekulacijama da će ovdje biti otvoren migrantski kamp, postati poznatije po lovačkim psima, nego po migrantima, izbjeglicama i povratnicima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu