Selo Pljeva kod Šipova, a u selu bajkoviti izvor Plive i najstarija vodenica u ovom kraju. Tu se, po starinskoj recepturi melje najkvalitetnije, a bogami i najskuplje bašno u ovom dijelu Republike Srpske.
A pored vodenice kućica u cvijeću, koja ima svoj izvor i svoj potočić. Mnogi, koji su pohodili ovo mjesto, kažu da je to pravi raj na zemlji. Ali, u tom raju nema Eve. Mlinar Saša, domaćin ovog idiličnog imanja, bio bi rad da se oženi, ali …
– Šta ja znam, valjda još nije naišla prava. Ali naići će, uvjeren sam u to – kaže Saša.
Saša nije obični seoski mlanar, nego pravi preduzetnik, koji zna šta radi. Pošto živi u Šipovu, u ćaršiji, dugo je u centru grada držao prodavnicu, koja mu je donosila solidne prihode. Ali, čim je naslutio da će veliki tržni centri stići i u njegovu varoš, na vrijeme je zatvorio trgovinu, jer mu je bilo jasno da se s takvom konkurencijom ne može izboriti.
Dumao je kud da okrene i zaključio da mu je najpametnije do obnovi 200 godina staru vodenicu Vasića, koju je naslijedio od čukundjeda, a koja je 1995. u ratu do temelja spaljena.
– Znao sam da moram proizvoditi nešto što drugi nemaju, a što se može prodavati u tržnim centrima – kaže Saša.
I dobro je odlučio. Brašno se u njegovoj vodenici melje na starinski način, polako, mlionskim kamenom, koji pokreće zahuktala Pliva i to od najboljeg domaćeg žita, od cijelog zrna.
Zato je njegovo brašno od kukuruza, heljde, raži, pšenice… kvalitetnije od onog koje se proizvodi u velikim mlinovima na struju. I skuplje je, skoro duplo, od običnog brašna.
Brašno iz Vasića vodenice ima svoje prepoznatljivo pakovanje, bar kod i sve što zakon propisuje, pa ga Saša bez problema prodaje tržnim centrima, pekarama i restoranima. A parica kaplje.
– Ide posao, ne mogu se požaliti. Nije da ću se obogatiti, ali fino zarađujem, pogotovo u sezoni. A može se i malo uštekati na stranu, za zimske mjesece – kaže Saša.
Zimi Saša živi u Šipovu, u svojoj lijepo uređenoj porodičnoj kući. I ljeti tu češće noćiva, nego na selu uz vodenicu, mada kaže da najljepše spava kad ga uspavljuje huk Plive.
– Gdje god da sam, na selu ili u gradu, nema tu nekog posla, osim onogo uobičajenog: zaliti cvijeće, skuvati ručak, malo srediti kuću. Ali, cure se uvijek boje da ih na selu čeka neki bog zna kako težak rad, a bolje je ovdje živjeti kao gazdarica, nego negdje u Banjaluci jurcati na posao, plaćati kiriju, krpiti kraj s krajem – veli Saša.
Tvrdi da bi u njegovu Pljevu prije došla neka školovana žena iz Banjaluke, Beograda ili Sarajeva, nego ona koja je odrasla u selu, pa se nekako domogla grada.
– Kad naša seoska cura upadne u štikle, to ti je belaj. Više je ni suvim zlatom ne možeš namamiti da se vrati na selo, iako se danas, realno, na selu živi ljepše, opuštenije i komotnije, nego u velikom gradu sa malo novca. Ali, takve su naše cure: radije će u Banjaluci jesti jednom dnevno i živjeti u nekog iznajmljenoj sobici, nego da dođe ovamo u ovu ljepotu – vajka se Saša.
A njegov otac Jovo Vasić (75), koji se oženio na vrijeme, kad mu je bio vakat, pa sad u starosti uživa uz svoju Ljubu (68), mudro se smješka i odmahuje rukom.
– Ne velim, nije današnje cure lako namamiti na udaju, ali ni moj sin se, bogami, ne trudi – veli Jovo.
Saša priznaje da ne izlazi, niti jurca žene po dejting sajtovima. Nije mu do toga. Ima on svoj kont.
– Nisam neki kafanski tip. Ujutru popijem kafu u kafiću kod mog zeta, koji radi sa mnom u mlinu. I uveče, kada završim posao, ponekad svrtaim u kafanu u Šipovu da popijem jedno ili dva pića, i to je to – kaže Saša.
Pa gleda niz put. Možda se baš sad, u ovoj grupi turista, koji su došli da obiđu izvor i zastanu kod staog mlina, skriva – ona prava… Ne bi bilo dobro da mu promakne.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu