I zato se brašno iz Sašinog mlina prodaje kao alva. A nije jeftino.
– Vjerujte, ne mogu proizvesti koliko se traži. Imam porudžbine iz skoro svih velikih tržnih centara, odavde do Banjaluke. A nešto moram sačuvati i za turiste, koji dolaze na izvor Plive, pa svrate, da na licu mjesta kupe koji kilogram pravog domaćeg brašna – kaže Aleksandar Saša Vasić (48) iz sela Pljeva, zaselak Vrela, opština Šipovo.
Saša nije jedini vodeničar na Plivi, ali jeste posljednji, ako ovu bajkovitu rijeku pohodite idući uzvodno. Jer, njegova je vodenica nadomak izvora Plive, na kraju puta, podno planine.
Tradicija
I ima bogatu tradiciju. Prije više od 200 godina, tačnije 1806., ovaj je mlin sagradio Sašin čukundeda. Imali su u to vrijeme Vasići nekoliko vodenica na Plivi; samo je ova dočekala 21. vijek.
– Ja sam četvrta generacija Vasića vodeničara. I ostao sam jedini. Ovaj sam mlin naslijedio od svog djeda Jovana, koji je za vrijeme kolonizacije, poslije Drugog svjestkog rata, odselio u Žednik kod Subotice. Njegovi potomci i danas žive u Vojvodini. Tamo ima 80 kuća Vasića – priča Saša.
Živio je tamo, neko vrijeme, i Saša. Porodica je 1995. godine, nakon ratnog progona, izbjegla u Vojvodinu i skrasila se kod rodbine.
Kada su se vratili dočekao ih je belaj. Imanje im je opljačkano, stara vodenica spaljena do temelja.
– Bilo mi je žao, ali otišao sam za svojim životom. Nisam tada ni slutio da će za nekoliko godina ova vodenica postati moj život – priča Saša.
Prodavnica
U Šipovu, gdje inače živi, poslije rata je otvorio prodavnicu. I dobro je zarađivao, dok nije stigla konkurencija.
– Kad su veliki trgovački lanci počeli otvarati svoje markete u Šipovu, bilo mi je jasno da od mog posla nema ništa. Malim trgovcima je odzvonilo. Zatvorio sam prodavnicu i dao se u razmišljanje šta i kako dalje – priča Saša.
Znao je da mu je jedina šansa da proizvodi nešto što će veliki trgovci prodavati na svojim policama. I tako je odlučio da 2009. godine obnovi stari Vasića mlin. I to po formuli koja garantuje uspjeh: proizvodnja tradicionalna, a plasman proizvoda savremen i u skladu sa zakonom.
– Imam svoje prepoznatljivo pakovanje, bar kod, markicu, poreski broj. Plaćam državi poreze, redovno šaljem brašno na analizu i tako ispunjavam sve uslove da ga mogu prodavati u trgovinama – priča Saša.
Kilogram brašna od heljde, samljevenog u ovoj vodenici, košta 3,5 marke, ali se odlično prodaje. Cijena kilograma kukuruznog brašna je dvije KM, dok brašno od pšenice, raži i ječma košta po 1,5 KM za kilogram.
Tajne zanata
Svako brašno se u ovom mlinu melje od cijelog zrna, na način na koji je to radio i Sašin čukundjeda prije 200 godina. Žito melje veliki vodenični kamen, koji pokreće voda.
– Tako se kilogram brašna melje dva do tri sata, dok se u velikim mlinovima, koji rade na struju, za sat može samljeti i tona brašna. Ali, nije to isto. Brašno mora biti hladno, da bi bilo kvalitetno, a u masovnoj proizvodnji to je nemoguće postići – objašnjava Saša.
Tajne vodeničarskog zanata savladao je i Sašin zet, Zoran Stojčić, koji mu pomaže u mlinu. Zoran je vlasnik kafića u centru Šipova.
– Kafić je razrađen i ja im tamo više nisam potreban. Pošto živim u čaršiji, ujutru odemo na kafu u moj kafić, malo prekontrolišem situaciju, pa pravac u mlin, na posao. Eto, svi idu iz sela na posao u grad, a ja i Saša obrnuto – veli Zoran.
Ne dosadi mu, kaže, huk Plive ni kloparanje vodeničnog točka. Naprotiv, to ga osvježi i odmori.
– Nije ovo ni težak, ni prljav posao – kaže u šali Zoran, dok otresa prašinu sa odjeće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu