Rođeni sam Beograđanin, a trenutno živim i radim u Londonu gdje sam završio Fakultet za bezbjednost i edukaciju. Bombardovanje… Sjećam ga se kao da je juče bilo. Imao sam 16 godina i pohađao sam prvu godinu srednje Turističko-ugostiteljske škole – počinje svoju priču Milenović.
Čak i sjećanje na te dane je prilično mučno.
– Pratili smo vijesti na radiju svakog dana. Prvih nekoliko dana agresor nije imao milosti. Beograd je svakodnevno bombardovan i to najviše naša opština Čukarica i susjedne Rakovica i Obrenovac. Moj prijatelj Đorđe sa Banovog brda i ja smo čak otišli u opštinu kako bismo se prijavili kao dobrovoljci. Naravno, nisu nas primili jer smo imali samo 16 godina – dodao je on.
Roditelji su, kako kaže, zbog ovoga bili veoma ljuti, ali su na to brzo zaboravili jer je bilo mnogo većih briga u to vrijeme.
– Bio je 6. maj, dobro se sjećam. Miran dan za Beograd jer nije bilo nikakve uzbune. Oko 17.00 časova sam ušao u lokalni autobus broj 88 kako bih se prebacio do grada i otišao da branim Brankov most. U trenutku kada smo prilazili stajalistu “Jugopetrol” u Radničkoj ulici, iz pravca Novog Beograda nevjerovatnom brzinom tik iznad autobusa proletjela je raketa Tomahavk i totalno uništila hangare – kaže Miroslav.
Situacija je bila dramatična.
– Geleri su letjeli na sve strane, udarali su u autobus u kojem je bilo desetak putnika, dim je bio toliko gust da se ništa nije vidjelo. Vozilo se toliko zanijelo na lijevu stranu da smo se skoro prevrnuli. Vozač autobusa, koji je za mene veliki heroj, viknuo je “Držite se ljudi” i velikom brzinom nastavio da upravlja vozilom kroz gusti dim dalje ka Sajmu. Scena je bila kao u akcionim filmovima – sjeća se on.
Dvije decenije kasnije Miroslav je u Londonu.
– Danas u Londonu palimo svijeće za sve naše sestre i svu našu braću koji su nastradali u NATO bombardovanju – zaključuje Milenović.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu