Beskućnici su najugroženiji, a nisu ničija briga u ovoj zemlji. Osim hrane, nemaju ni smještaj, mjesto da se okupaju, a dolaskom hladnih dana upitan im je i život.
Sramota je da u 21. vijeku još nemamo registar beskućnika i sistemskog rješenja za ovu populaciju kojoj je broj sve veći u proteklih nekoliko godina.
Gerontološki centar i “Mozaik prijateljstva” su jedino sigurno utočište za beskućnike, gdje dobijaju sve potrebno za “normalan” život, ali kratko. Oni nisu institucije koje mogu obezbijediti cjeloživotni spas za ove ljude. A i ne trebaju. Dovoljno je što im bar na ovaj način pomognu.
U spavanju. U hrani. Novoj garderobi. Toploj vodi.
A gdje su institucije u svemu tome? Nema ih. Iz Centra za socijalni rad Banjaluka kažu da bi bilo lijepo da postoji registar beskućnika, ali da to nije njihov posao. A čiji je? Možda nas novinara? Ko to treba da vodi brigu o ovim ljudima?
Da li je to možda posao i običnog naroda koji im udijeli koju koru hljeba dok se mrznu na klupama ili su to ustanove kojima je posao da se brinu o socijalno ugroženim porodicama?
Direktorka Centra za socijalni rad Banjaluka, Irena Joldžić, svakako pripada vladajućoj partiji na nivou Republike Srpske. A iz ove ustanove govore da je to posao Vlade Republike Srpske.
Pa evo, zašto se ne pokrene nešto tako?
Ili je ipak bitnije za njih sve da se raspravljaju već dvije godine s gradonačelnikom Banjaluke Draškom Stanivukovićem i on sa njima? Dok narod gladuje. Dok narod nema gdje da se okupa. Nema ništa.
Ali sluša svakodnevna prepucavanja na relaciji Draško Stanivuković – SNSD Banjaluka.
Stvarno se nekad zapitam da li ste više normalni i kada ćete krenuti da radite više svoj posao kako treba.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu