Suzana Petričević otkrila je kako je saznala da ima karcinom i objasnila kakve je simptome imala.
– Pamtim svaki trenutak, iako sam se trudila sve da izbrišem, kao da se nikada nije dogodilo. Sjećam se tog ljeta, kad sam napipala kvržicu. A kuća puna djece, bili smo na moru. Brzo sam završila tuširanje, kao da se ništa nije desilo. Pomislila sam: “To mora da je neko masno tkivo” i odjurila u kuhinju da spremim doručak, pa sa unucima na plažu. Odlučila sam da ništa neće upropastiti moje prvo ljetovanje sa unucima. Tako je i bilo, nikom ništa nisam rekla, a svaku lošu misao sam zakopala pod pijesak – prisjetila se svojevremeno glumica.
Ona je nastavila priču.
– Vraćam se na zimu prije nego što sam ga napipala, namjerno mu ne izgovaram ime, nikad nisam željela da se upoznamo, to je moj stav. Dakle, neobjašnjivi umori, a sa pedeset sedam godina nije vreme za iznenadnu malaksalost usred dana i za neobjašnjivu pospanost. Sad znam koliko je važno obratiti pažnju na te znake. Kao i na slabljenje, ničim izazvano. Kada sam dobila dijagnozu karcinom dojke bila sam neobično mirna, ni danas to sebi ne umem da objasnim. Kao da je bilo logično, tako sam to mirno primila, kao da sam upućena kod stomatologa, a ne na Onkološki institut sa naznakom “hitno”. Strah je dobar saveznik ako ga uzmeš na kašičicu, bajke su tu da se ne bismo plašili, ali mislim da je to nemoguće i neprirodno. Kad uđeš na onkologiju, prvi put si na klinici na kojoj ljekari imaju samo jedan cilj, život. Za taj cilj se bore lavovski, svim znanjem, iskustvom i srcem. To im jeste posao, ali postoji i taj prag bola koji svi imaju bez obzira na profesiju koju su izbrali. Često pomislim na to, obiđem ih, pozdravim kad idem na kontrole i pitam se odakle im ta snaga jer znam koliko tuge imaju u svakoj izgubljenoj bici. I koliko radosti i zahvalnosti za svaku pobjedu i osmijeh na licu – rekla je ona.
Suzana je priznala je da je svoju dijagnozu dugo krila od porodice.
– Rekla sam im kad sam krenula na operaciju, bilo je neizbježno; nisam ga nazvala pravim imenom, ali moja kćerka je čula neizrečeno. Odmah sam joj tutnula u ruke infostan i ostale račune i objasnila da je to najveći problem koji trenutno imamo, dugovi se moraju izmiriti. Zetu sam dala ključeve od stana i kesu sa slatkišima za dječicu. Bila sam samoj sebi smiješna kad sam shvatila koliko sam sve to loše odglumila, džaba zanat kad ideš pod nož. Ipak, patetika je izbjegnuta. Samo ne tužni pogledi – rekla je ona.
Otkrila je šta joj je bilo najteže.
– Najteže je bilo tuđe stradanje, mlade žene sa dječicom oko postelje, to je bilo neizdrživo. Bol koji u isto vrijeme daje snagu, takva mi je priroda. Osjetljivost me je štitila, upakovala sam za sebe cijeli jedan folder uvreda kojim bih se častila kad naiđe knedla u grlu, kad osetim da mi je nekog žao i da suze same kreću. Onda bih odlazila u kupatilo, trkom, pa uza zid, sve po zidu, sve po spisku sebi, niko me nije tako izvređao u životu. “Zid plača” i psovki je najposećenije mjesto na tom odeljenju. Onda se vratim u sobu: šest žena, šest sudbina, slučajne prijateljice, prolaznice koje možda nikad ne bih upoznala postadoše moja najbolja publika. Poslije operacije i terapija, to je kao prvi rođendan. Statistike tako kažu – ko pregura petu godinu ide dalje. Statistika opet neumoljivo kaže da onda čekaš desetu. Obožavam tu nauku, lijepo su sve izračunali, a ne da se ja zamaram i računam, mi na Fakultetu dramskih umjetnosti nemamo matematiku, a pet po pet čak i glumica može da sabere. Hvala statistici. Želje valja rasporediti, to je jedino što sam promijenila, možda. Želje su zapravo iste, samo su odluke da ih ostvarim jače – zaključila je glumica tada, prenosi Gloria.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu