Govori autor romana “Petodinarke”, Goran Dakić, čije je prvo izdanje objavilo Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” iz Zagreba prije četiri godine. S obzirom na to da “Prosvjeta” nema distriubuciju u BiH, “Petodinarke” se nisu mogle naći u lokalnim knjižarama što je izdavačka kuća “Imprimatur” ispravila pripremivši drugo izdanje.
Kako je knjiga nastala? Šta Vas je inspirisalo da je počnete pisati? Kada i koliko dugo ste je pisali?
Tiha, neprimjetna herojstva nestaju pred bespoštednim pljačkaškim pohodima samoproklomovanih junaka i zato o njima treba da se piše i zato o njima treba da se govori. Svi znamo za Arkana. Znamo šta je radio i kako je radio, a o Željku Niševiću niko ni slova. Kakvi su nam heroji, takva nam je i istorija.
Priča je pitka i na našim prostorima gotovo neprolazna. Izdali ste drugo izdanje za BiH, kakve su reakcije publike na antiratnu tematiku?
Ne znam, ne družim se sa publikom. O tome možda nešto više znaju izdavači. Oni koji su pročitali “Petodinarke” kažu da su se i smijali i plakali i to je uistinu izvanredan kompliment, jer sam pojedine dijelove romana pisao sa namjerom da nasmijem i rasplačem. Isuviše je ovaj prostor dao ratnih rukopisa i vjerujem da su svi oni nastali na temelju nekog političkog stava. Ako publika ne “vari” antiratnu tematiku, onda je razlog tome politički stav pisca. “Petodinarke” ne pate od toga. One samo pričaju priču, što bi rekao Selenić, nesrećnika u zlu vremenu.
Kada ste skupljali materijal za knjigu, ko su vam bili sagovornici i šta je na Vas najviše uticalo iz njihovih priča?
Jedini sagovornik bio mi je zavičajni riječnik Đorđa Nešića “Luk i voda”. U njemu sam pronalazio zaboravljene riječi koje su potom tražile i pronalazile druge, treće, četvrte… Nešićev riječnik mi je osvjetljavao sokake i šorove u koje godinama nisam ušao i za koje sam mislio da su nestali.
Roman je pun detaljnih opisa koji dočaravaju i to vrijeme i mjesto. Koja su Vaša najupečatljivija sjećanja iz tog perioda?
Na Dunav, naravno. I sve što mu pripada, a to je podobar komad moga djetinjstva. Na Dunavu smo i sa Dunavom smo odrastali. Mene su oblikovali njegovi kamenjari i sprudovi, njegove bare i brzaci. Pogled na Dalj je pogled i na učitelja Stanka Stojakovića koji je bio i ostao najbolji pedagog od kada se Dunav svetom valja i na dedu koji je bio istinski svetac moga djetinjstva. Nikada nisam upoznao nekoga ko je toliko malo govorio, a tako mnogo davao.
Kako ste zadovoljni dosadašnjim interesovanjem publike i imate li u planu još neke promocije i kada?
Pisac je dužan da napiše, sve ostalo je u rukama izdavača. Promocija drugog izdanja “Petodinarki” je bila na istom mjestu gdje i prva pre četiri ili pet godina. Mislio sam da je to nepotrebno, ali izdavač u liku Borisa Maksimovića mislio je drugačije. Bio je u pravu. Došli su novi ljudi, novi svijet i drago mi je što “Petodinarke” i dalje razgovaraju sa čitaocima.
Radite li na još nečemu trenutno?
Želio bih da napišem roman o paravojskama koje su tih godina pustošile Slavoniju. Potom roman o slavonskoj emigraciji. I knjigu pjesama sa još jednim daljskim piscem, Srđanom Orsićem, koji živi i radi u Novom Sadu i koji je, kao i ja, krvlju vezan za Dunav i daljske obale.
Knjiga koja zaslužuje pažnju
Ova knjiga zaslužuje pažnju i pozitivne kritike prije svega zato što predstavlja jedan snažno angažovan antiratni podsjetnik na izbjegličku muku, na zaboravljenu sirotinjsku kolonu, na nevolju od koje je, čini se i bog digao ruke. Bez imalo uljepšavanja i idealizacije, često svojstvenih književnosti posvećenoj djeci, naturalističkim rafinmanom reklo bi se, Dakić bilježi i književno oblikuje svoja sjećanja. Knjigu “Petodinarke” odlikuju pripovjedačko višeglasje i vješto organizovan autoreferencijalan tekst. U njoj se dodiruju i prepliću različite sudbine, priče i ispovijesti. Teku doslovno iz nekoliko rukavaca, kao prema Dunavu i slivaju prema Željku Niševiću i njegovoj životnoj priči, njegovom diskretnom herojstvu. Teku poput pojedinačnih izbjegličkih sudbina koje su se slile u neizbrisivu kolonu magistralnog puta novije istorije napisao je u recenziji prof. dr Saša Šmulja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu