Biciklisti imaju svoje rute, niko im ne blokira put, nikome ni oni ne smetaju.
U centru grada većina prostora je rezervisana za pješake.
Nije ovo nikakav san, niti pretjerivanje. Ovako, u najkraćem, izgleda grad u Skandinaviji, u kojem živi tridesetak hiljada ljudi manje nego u Banjaluci.
A razlika u svemu kao nebo i zemlja.
Ljudi nenametljivi, buka u kafićima i restoranima tek tolika da možete normalno da jedete i pijete, njeguju druženje uz “fiku” (vrijeme rezervisano za kafu i slatko pecivo, najčešće sa orasima).
Većina ih, jer su u mogućnosti, jede u restoranima, a i sasvim je normalno da hranu u marketima kupuju na akciji.
Ne pate od simbola, ni marki. Bicikl voze i klinci i stariji, cijele porodice sa djecom krstare gradom, a na posao na dvotočkašu idu i advokati i ljekari.
I to bez problema, jer su staze po cijelom gradu. Automobil im je samo prevozno sredstvo, nikako stvar za pokazivanje.
Od početka korone maske nisu bile obavezne. I baš je čudno ne vidjeti ih na licima, nama koji i danas nikako da se naviknemo da ih skinemo.
Neće razvući lice u široki osmijeh kada vas vide, ali će nakon pozdrava “Hej, hej”, kada shvate da ne znate njihov jezik, bez problema početi da pričaju na engleskom.
Da ne zvuči idealno, i ovdje ljudi imaju probleme.
Koliko se može primjetiti, o ulasku u NATO puno ne razmišljaju, ali muči ih cijena goriva od 4,2 KM za litru benzina i 4,6 KM za dizel. Struja im je drastično poskupila, lančana reakcija je i skuplja hrana.
Ali nema nestašica i niko im iz dana u dan ne ponavlja da je teško. Nijedan političar im nije rekao da kupuju manje ulja ili manje voze automobile. Ovdje je sistem za ljude, ne protiv njih. I odavde ljudi ne odlaze. I zašto bi?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu