Kultura

HOLIVUDSKA ZVIJEZDA MET DILON Kusturica je magičan lik, njegove filmove nikad ne zaboravljam

Divno iskustvo sam imao ovdje. Veoma mi se dopada lijepa interakcija između mlađih i starijih filmskih stvaralaca, onih manje i više iskusnih i to što je ovo vrlo intiman festival, rekao je Met Dilon na početku intervjua za “Blic” tokom njegovog boravka na 12. Kustendorfu.

HOLIVUDSKA ZVIJEZDA MET DILON Kusturica je magičan lik, njegove filmove nikad ne zaboravljam
FOTO: MILOŠ CVETKOVIĆ/RAS SRBIJA

Iako ga je veliki broj obožavatelja i poštovalaca molio za fotografiju, nije se osjećao kao da ga proganjaju.

Ne, zato što sam ovdje imao vrlo toplu dobrodošlicu. Kada sam stigao bilo je toliko ljudi, jesti li vidjeli to? A onda je tu i Emir kao vrhunski domaćin – kazao je Dilon.

Objasnio je da je Kusturicu upoznao prije mnogo godina.

– Divim mu se još od filma “Otac na službenom putu”. Bio je to vrlo važan film za mene. Preko “Oca” sam upoznao Balkan. Imao sam 22 godine kada je izašao (1986). Imao je srce, priča me je prosto oborila s nogu i tada sam počeo da pratim njegovu karijeru. Odmah je postao jedan od mojih omiljenih reditelja i neko sa kim bih volio da radim. On je divna osoba, dobra osoba i to se vidi u njegovim filmovima. Vrlo je normalan, ne samo da je humanitarac nego je i egalitarac. Sve ljude tretira isto, svi su ovde ravnopravni. Radoznao je, zanima ga svijet. Zato je bio u Havani na filmskom festivalu gdje smo se sreli kada me je pozvao na Kustendorf.

I vas privlači Kuba?

– Mene privlači cijeli svijet. Ta radoznalost me održava. Prije neku noć… Jeste li čuli onaj bend? Marka Markovića? Bio sam toliko umoran, ošamućen džetlegom, ali nisam mogao da odem na spavanje. Toliko su bili dobri! Toliko talenta je u toj muzici, ali i dubine.

O čemu ste pričali sa Emirom ovih dana?

– Na večeri smo pričali o strukturi u filmu. On je vrlo inteligentan. Pomenuo je važnost poznavanja zanata, da je pravljenje filma kao arhitektura, po načinu na koji se gradi struktura. I ja sam to isto mislio, ali tada sam prvi put čuo to konkretno objašnjeno. Emir nije samo reditelj već i nastavnik.

Ovdje ga svi zovu Profesor.

– Stvarno? Ali on to i jeste. Zato mi se i dopada. On je vrlo poseban, majstor svoje vještine. Onda mi je prišla Maja (Kusturica, prim. aut.) i rekla: “Ti si iz Nju Rošela.” Kako znaš, pitam je. Pa, Emir je predavao tamo. U mom rodnom gradu! Živjeli su dva-tri bloka od mjesta gdje sam ja odrastao. I kad je počela da mi nabraja imena ulica, bio sam u fazonu – kako je svijet mali. Doduše, ja više nisam živio tamo u vrijeme kada je Emir predavao, ali nisam imao pojma da je Kusturica bio profesor u mom gradu!

“Otpadak” iz škole

Da li je istina da ste napustili školu sa 14 da biste snimali filmove?

– U Americi za nekoga ko napusti školu pežorativno kažemo da je “otpali” (dropout). Ja sam govorio da sam srednjoškolski “otpadak”, ali su mi prijatelji rekli: “Nemoj da govoriš tako. Ti si vrlo obrazovana osoba. I nisi odustao od škole. Samo si bio zauzet snimanjem.” To je istina. Kao vrlo mlad išao sam iz jednog filma u drugi i nisam stigao da ispratim svoj razred. A onda, dok su oni išli u školu ja sam upoznao Grifina Dana, Fišera Stivensa i tolike druge glumce-reditelje… Ali nisam završio srednju. Osjećam da sam postao glumac a kao da to nije bio moj izbor, kao da se ja tu ništa nisam pitao. To je nešto što mi se naprosto desilo, ali od trenutka kada mi se desilo, nisam mogao da zamislim da radim još nešto u životu. Osjećao sam da sam stvoren samo za to.

Na radionici koju ste ovdje održali studentima pomenuli ste da ste svoju prvu ulogu u filmu “Delinkvent” prihvatili jer je vaš lik bio zaokružen, zreo, a da se radilo o nekom 14-godišnjem klincu, ne bi vas ni zanimala?

– Upravo tako. To je ono o čemu sam pričao sa Emirom. Moj lik je bio potpuno ostvaren kao ljudsko biće, iako je bio mlad. Razumio sam tog dečka, poznavao sam ga. Dok sam čitao scenario, kao da je iskočio iz stranica.

Da li ste išli na audiciju ili vas je neko primijetio i pozvao za ulogu?

– Išao sam na audiciju. Otišao sam ranije iz škole, dobio ulogu, snimio film. Ali sam uvijek imao maštu, volio sam priče, istoriju, bio sam radoznao, volio sam da pišem i čitam, a opet, volio sam i da upadam u tuče i nevolje, ali to nije bila moja prava narav. Postao sam glumac jer sam htio da izrazim neku vrstu istine, autentičnosti, a ne zato što sam htio da me neko gleda na pozornici. Neki ljudi postanu glumci jer imaju potrebu da budu izvođači, performeri i ja to poštujem. Neki od najboljih glumaca su takvi. Mene je uvek vukla samo radoznalost o ljudskoj prirodi.

Da li biste sebe nazvali stidljivom osobom?

– Ne! Kopola je govorio da sam stidljiv. Ali mislim da nije tačno. Samo sam bio vrlo mlad.

Koliko vam je prijala etiketa srcelomca?

– Oduvijek sam imao samopouzdanja po pitanju sebe kao glumca i osobe, ali ne i povjerenja u svijet oko mene. Ko zna odakle mi to, možda iz nekog događaja u djetinjstvu, ko bi ga znao. Idemo kod psihijatra i on izbaci iz nas gomilu sranja, ali sve je i dalje tu. (smijeh) Imidž lepotana mi se nije dopadao. Nisam volio da me marginalizuju.

Prave od vas seksualni objekat?

– Da, osjećao sam se tako. Ljudi bi me stavljali u određenu fioku koja nije imala veze sa mojom glumom. Glumu sam shvatao ozbiljno, išao sam na časove i bio veoma posvećen od samog početka. I onda vam nalijepe etiketu kao da ste parče mesa ili srcelomac ili frajer ili tako nešto. Nije mi se dopalo. Nisam se osjećao prijatno. Meni je to bilo besmisleno. Imao sam utisak kao da se survavam u provaliju i da će me brzo zaboraviti. A ja sam htio da igram karakterne uloge. Čak i kad sam bio klinac, sa 14, bio sam “metod glumac” (škola glume koju je uspostavio Stanislavski, kod nas poznat i kao Sistem Stanislavskog, u Americi prihvaćen od Strasberga i drugih, prim aut.) po prirodi. Reditelj Džonatan Kaplan me je zvao Marlon, jer sam htio da sve radim “realno”, iako ja u tom trenutku nisam imao pojma ko je Marlon. (smijeh).

Glumački uzori

Ko vas je inspirisao?

– Kao mlad glumac divio sam se Robertu de Niru, Al Paćinu, Džinu Hekmanu, Dastinu Hofmanu… generaciji koja je bila uzor nama dok smo studirali u školi Lija Strasberga. A onda sam upoznao rad Marlona Branda, Montgormerija Klifta, Džejmsa Dina. Kod Dina i Klifta sam naučio kako da budem ranjiv. Potom je tu De Niro u “Taksisti”. To su bili neki od prvih glumaca koji su pokazali ranjivost i intenzivnost razmišljanja. Kasnije sam se divio i Spenseru Trejsiju, Džonu Garfildu, Džejmsu Kegniju jer su bili vrlo istiniti u svom pristupu. Svemu tome sam i ja težio i to me je uzbuđivalo kada bih gledao film: glumac koji se transformiše u neki drugi lik a pri tom je iskren, ne teatralan.

Imate li uzora među rediteljima?

– Sjećam se prvih Bertolučijevih i Kjubrikovih filmova. Imao sam samo 18 godina kada sam snimio prvi film sa Kopolom. Snimili smo “Autsajdere” i “Rambl fiš”. Kada smo radili “Autsajdere”, Frensis mi je rekao: “Moraš da pogledaš ove filmove” i dao mi je Kurosavinih “Sedam samuraja” i ostale filmove, koji su potom inspirisali Serđa Leonea i špageti vesterne. Frensis me je upoznao sa idejom filma i nikada nije bježao od toga da otkrije sopstvene uzore, bilo da je to “Potkazivač” Džona Forda sa Viktorom Meklaglenom, nemi “Poslednji čovjek” F. V. Murnaua sa čuvenim Emilom Janingsom ili “Treći čovjek” Kerola Rida.

Da li vam se dopada “Treći čovjek”?

– To mi je omiljen film! Likovi su dobro razrađeni, posjeduje atmosferu i slojevitost, ima predivnu fotografiju i dobro ispričanu priču. To je jedno nezaboravno filmsko djelo. Mislim da je to, po mom ukusu, nešto najbliže savršenom filmu. Neki kažu da je to “Građanin Kejn”, ali “Treći čovek” se meni više dopada. Da se vratim na Kopolu i snimanje “Rambl fiša”. Svake noći smo imali projekcije. Bio je to najbolji trenutak mog života. U filmu mi Denis Hoper igra oca, a uveče smo imali festival filmova Denisa Hopera i gledali smo sve one uvrnute stvari koje je radio šezdesetih. Bilo je fascinantno. Taj lik je totalni ludak, ali ga obožavam.

Danas više ne prave takve filmove?

– Prošle godine sam snimio jedan vrlo kontroverzan film sa Larsom fon Trirom (“Kuća koju je Džek sagradio”) koji je lako mogao biti snimljen i šezdesetih ili sedamdesetih kada su pravljena šokantna, provokativna ostvarenja. Veoma sam želio da budem dio tog projekta, ali istovremeno sam bio i zabrinut što igram nekog ko je moralno težak, vrlo težak za mene. Na kraju sam prihvatio jer je to reditelj koji ima viziju, stav i glas, a moje uvjerenje je da kao glumac treba da pomognem u podržavanju rediteljeve vizije. Volim da mislim da je svaki reditelj srećan kada izabere mene jer sam vrlo posvećen onome što radim. Tako da, kad kažete da više ne snimaju takve filmove, samo ste djelimično u pravu. Emir je napravio neke sjajne filmove. Džon Kasavetes takođe. Gledao sam ga kad sam bio mlađi, a sada im se vraćam sa jednom drugačijom perspektivom. To nisu ispolirani filmovi, sirovi su, grubi i nezaboravni. Zbirka trenutaka. Emir me takođe inspiriše u onome što radi. “Dom za vješanje” je magičan film. Njegove filmove nikad ne zaboravljam.

Malo o Trampu

Kakvo je stanje u kulturi i umjetnosti uopšte u SAD sada kada je na vlasti Donald Tramp?

– Tramp je toksičan. Najviše me uznemirava to što ne razumijem, ne osjećam vezu sa onima koji su ga izabrali. Možda ću zvučati pretenciozno, ali baš me briga. Ja sam građanin svijeta i smeta mi rasizam, neznanje i brine me što taj čovjek koristi svoj položaj da potpiruje neznalice. Pozitivna stvar u SAD je što imamo dobar Ustav i ljudi imaju slobodu govora. Važno je da naglasim da većina nije glasala za Donalda Trampa, ali zbog rupe u našem izbornom sistemu sa elektorskim glasovima, koja je nastala kao posljedica tadašnjeg rasizma, Tramp je, nažalost, tako došao na vlast. To me jako ljuti. Ali, dobili smo Kongres i sada možemo malo da odahnemo.

Kod vas ne postoji cenzura?

– Ne. Dobra stvar u SAD je da imamo slobodu izražavanja. Nastavljamo da pravimo dobre filmove, stvaramo kvalitetnu umjetnost. Nekada najbolje stvari proisteknu upravo u takvim vremenima. Kladim se da ćemo jednog dana gledati muzejske postavke o umjetnosti u ovom trenutku političke istorije u SAD. Možda i u svijetu, jer slični problemi postoje svuda. A Tramp je postavio vrlo loš presedan za svijet i vođe koje pune džepove novcem, ne haju za ljude kojima služe i na mnoge načine su kriminalci. On je sada svima primjer da mogu da rade šta hoće. To je velika tragedija.

Ipak, neke vaše kolege, poput Džejmsa Vudsa, podržavaju Trampa?

– Ne mogu da govorim u njegovo ime. On je vrlo inteligentan i obrazovan čovjek, čime mi je još veće iznenađenje da ga podržava. Svako neka podržava koga hoće. Ja, recimo, podržavam Beta O’Rorka iz Teksasa. Za dlaku je izgubio izbore u Teksasu od Teda Kruza. Bio je u pank-rok bendu kao mladić. Drugačiji je. Govori istinu, ne pravi kompromise. Odlučio je da posjeti mjesta u Teksasu gdje nikada nisu glasali za liberale ili demokrate i razgovarao je sa tim ljudima. On je ujedinitelj. Takvu osobu bih volio da vidim na čelu države.

Šta mislite o Berniju Sandersu?

– On, nažalost, nikada ne bi dobio na izborima, ali ga volim jer je ljudsko biće kome je stalo do drugih ljudskih bića. Shvata da je svačiji život dragocjen i važan. Trebalo je da ga izaberu.

Psihopate i sociopate

Kada ste pričali o Fon Trirovom filmu, rekli ste da vaš junak, psihopata, nema nimalo empatije. Zar ne mislite da nam svima fali malo više empatije, generalno gledano?

– Važno je napraviti razliku između Džeka i kolektivnog nedostatka empatije na planeti. Psihopate su rođene takve. Sociopate stvara okruženje. Mogu da budu jednako opasne i zle, ali su istrenirane, prilagodljivije. Možda postoji sociopatija u dijelu društva. Mislim da je to način na koji i Fon Trir gleda na svijet. Ima scena u kojoj Džek nezakonito parkira ispred policijskih kola i policajac mu ne napiše kaznu. Onda ode kod djevojke u stan i tu je jedna vrlo uznemirujuća scena sa njom gdje joj priznaje da je masovni ubica i ona bježi iz stana. Moli policajca da joj pomogne, on odbija. Potom Džek kaže: da, ona je u pravu, i čak preklinje policajca da ga uhapse, da ga zaustave, a policajac opet odbija to da učini i odlazi. Ona mu oprašta i penju se u stan. On je ohrabruje da potraži pomoć prije nego što će je ubiti, ali nikoga nema da joj pomogne. Mislim da je to vrlo ciničan način pogleda na svijet. Nažalost, isti oni koji su prisustvovali premijeri u Kanu u divnim večernjim haljinama i bili uvređeni i zgroženi filmom su isti oni koji ne mare za patnje izbjeglica ili bombardovanje civila. To se stalno dešava. Da, postoji nedostatak empatije i osjećaj bespomoćnosti na ovom svijetu i to smo vidjeli i kroz istoriju. Možda je Lars pokušao to da saopšti. On je svjestan Džekove okrutnosti i ironije. Meni je Džekov lik tužan. On hoće da ga žrtva sažaljeva. Čitao sam knjigu “The Socipath Next Door” (Sociopata iz komšiluka) dr Marte Staut u kojoj su iznijeti rezultati njenog višedecenijskog istraživanja: da je svaka 25. osoba sociopata. Ona kaže da je zajednička crta (simptom) za svakog sociopatu potreba da ih drugi sažaljevaju. Oni ne žele da izazovu kod vas strah već saosjećanje, simpatije. Kao primjer navodi svoj prvi razgovor sa jednim sociopatom, inače kriminalcem koji joj je priznao: najviše volim kad me sažaljevaju. A onda je tu Džek, psihopata. Lars mi je sam rekao da misli da mu je Džek najbliži od svih likova, ali sam uvjeren da to ima više veze sa borbom sa kompulsivnom adikcijom, sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem (OKP), što je zanimljivo, jer svi mi imamo malo tog OKP-a: da li sam ostavio svjetlo upaljeno? Da li je ostala uključena ringla? Da li sam očistio svu krv sa mjesta zločina? I gledalac kaže, jao, i ja često pomislim da li sam zaboravio da isključim šporet i tako se identifikuje sa Džekom, sa osobom sa kojom nije realno da se uopšte identifikuje. To je Hičkok često radio, kao trik da vas uvuče u taj svijet.

Da li ste bili prvi izbor za ulogu Džeka?

– Ne znam. Možda sam ja jedini koji je pristao.

Nismo baš vas očekivali u takvoj ulozi.

– Stvarno? Zašto?

Imate imidž fine, dobre, osobe prijatnog izgleda…

– Mislim da me je baš zato i izabrao. Pitao sam ga: Zašto hoćeš mene? “Sviđa mi se tvoja faca. Ti se ne smiješ toliko.” Ali ja se privatno smijem, smijem se i sad, zar ne? Međutim, Džek je morao da vježba kako da se smije. Dok sam se spremao za lik, vježbao sam da se smijem kad ne treba, da vidim kako će ljudi da reaguju. I reakcije su bile vrlo zanimljive. Shvatiš da je šarm ono što psihopate koriste da bi dobile šta hoće.

Jedno istraživanje kaže da će porota prije da oslobodi lijepog kriminalca nego da ga osudi.

– Stvarno? Nisam to znao. Ali sam čuo izreku da su neki ljudi (glumci) toliko lijepi da ne možeš da im vjeruješ, odnosno ne mogu da budu uvjerljivi.

Šta znate o Srbiji?

– Regija balkanskih država ima vrlo bogatu i burnu istoriju. Sviđa mi se muzika odavde. Upoznao sam neke prijatelje iz Srbije i primijetio sam da postoji snažan osjećaj kulturnog identiteta, istorije i to mi se dopada. Imate bogatu istoriju i kulturu, ali ne znam mnogo o ovim prostorima. Nisam još stigao da ih bolje proučim.

Da li ste prvi put u regionu bivše Jugoslavije?

– Bio sam još u Zadru. Želim da odem u Crnu Goru. Da imam više vremena, volio bih da provedem nekoliko dana i u Beogradu, da obiđem grad, naučim više.

Najbolji način za to je da dođete inkognito.

– Tako i volim da putujem i istražujem svijet.

Možda biste mogli da snimite i neki film ovde?

– Imao sam početkom devedesetih ponudu, ali je na kraju ulogu dobio Denis Kvejd. Da, Gaga Antonijević se zvao reditelj. Bio je super tip. Gdje je sada, šta je s njim?

Snimio je upravo film o Prvom svjetskom ratu.

– E, to je drugi dio o Srbiji koji znam. Bili ste dio Austro-ugarskog carstva, ali su Srbi tamo bili nezadovoljni i izvršili su atentat na Franca Ferdinanda kada je došao u Sarajevo. Prvi pokušaj ubistva je propao, ali on je ostao. Kakav tip! To je stvar koja je pokrenula Prvi svjetski rat. I Nijemci i saveznici su željeli taj rat. Prvi put je korišćena moćna municija i svi su hteli da pokažu šta imaju. A onda je za nekoliko mjeseci bilo toliko mrtvih, ali nisu mogli da se povuku. To ti je rat. Svi ulaze sa idejom slave i pokliča, a na kraju ostaje samo očaj i razaranje.

Istorija nas, očigledno, ničemu nije naučila.

– Ali, Nijemci su u to vrijeme vjerovali u svoju stvar. I vidite šta se na kraju desilo. Samo destrukcija i užas. I zato kad čujem ljude poput našeg glupog predsjednika koji kaže: “…Ali mi dobijamo ratove.” Ma u ratu niko ne pobijeđuje. Ljudi umiru. To je sve. U Prvom svjetskom ratu još i nije bilo toliko poginulih civila, ali u Drugom su umirali u velikom broju. Nisam stručnjak za to, ali mislim da se od tada sve promijenilo, problem sa izbjeglicama i sve ostalo.

(Blic)

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu