Padavine su izazvale lančanu reakciju prirodnih nepogoda od klizišta i odrona do poplava koje su ostavile strašne i tužne tragove u mnogim regijama.
U medijima i na društvenim mrežama, gledali smo slike poplavljenih dvorišta i kuća, zatrpanih cesta, oštećenih puteva, odronjenih šuma, blatnjavih drumova, izazivajući osjećaj katastrofe i podsjećajući nas na, da se nikad više ne ponovi, 2014. godinu.
Ali, jesmo li zaista bili iznenađeni?
Kada vam kažu da je unazad 10 godina uloženo preko 260 miliona maraka u izgradnju novih hidrotehničkih objekata i rekonstrukciju postojećih u cilju odbrane od poplava, vjerujete li? Pitate li se i vi kako smo onda opet pod vodom?
Istina je da ne odlučujemo kada i koliko će kiša jako da pada. Ali smo, krvnički krčeći šume, zaboravili da i ono staro stablo na padini nije samo estetska vrijednost, ono je prirodni štit protiv erozije tla.
Naša infrastrukturna rješenja ne prate naseljavanja, način gradnje, upravljaje vodnim resursima i zaštita zemljišta, očigledno, nisu održivi.
I ovo pitanje nikada ne bi trebalo da bude pitanje političkih polemika, ni populističkih izjava. Kiše, poplave i klizišta nisu “sudbina”, već događaji na koje moramo da budemo pripremljeni.
Jesmo li, živeći u ovakvom sistemu, spremni za budućnost? Ili ćemo na svaku najavljenu oluju moliti boga da bude blaga, da nas mimoiđe, kad već ne možemo da se oslonimo na one koji nam sudbinu kroje i raspolažu našim milionima.
Slušajući njih kako nas uvjeravaju gdje su to milioni utrošeni, šta je za deceniju urađeno, da su “krivci” i nevjerovatna količina vode i oni drugi koji, eto, nisu uradili svoj posao. Da jesu, 2014. se ne bi mogla ponoviti. Aha, važi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu