Dojče vele je razgovorao s ljudima iz Bergama.
Vojna teretna vozila su tog 18. marta u noćnim satima kružila kroz Bergamo. Natovarena leševima i na putu prema krematorijima u drugim italijanskim gradovima. Te slike šokirale su Italiju. Čitav svijet. Virus je tada u vrlo kratkom roku “opustošio“ idilični grad u Lombardiji – u toj mjeri da su čak i gradski krematorijumi bili u potpunosti preopterećeni.
– Samo tokom jednog od tih dana u martu u crkvi sam položio 76 leševa. Bio je to apsolutno najveći broj u jednom danu, stravičan trenutak koje me opterećuje poput kamena na grudima – sjeća se sa užasom sveštenik don Marko Karminati iz Crkve Svetog Josipa u Serijateu, jednom predgrađu Bergama.
Njegova crkva i još dvije druge zgrade tada su pretvorene u pomoćne mrtvačnice.
U to vrijeme, svaka tri dana dolazili su vojnici u bijelim zaštitnim odijelima, tovarili drvene kovčege na teretna vozila i prevozili ih u druge gradove. Crkvena zvona zvonila su svaki put kada bi došli vojnici. Te scene posmatrali su mnogi žitelji bergamskog predgrađa.
Don Marko Karminati je tada u pandemiji izgubio rođaku koja je imala 69 i dva nećaka od 34 i 36 godina. On zna da pandemija još nije gotova, ali godinu dana nakon najtežeg talasa ipak je pun nade.
– Naravno da je takav događaj za sveštenika ujedno i ispit njegove vjere. Ali razlog nije u Bogu, nego u nama, u našem načinu života, u našim odlukama. Zaboravili smo da nismo besmrtni. To nas podsjeća da nismo vječni – priča Don Marko Karminati.
Doktor Serđo Angereti se prisjeća “Bio je to stravičan haos“.
– U početku nismo znali s čime imamo posla. Svaki dan je stizalo sve više pacijenata. Sve više i više. Bilo je nevjerovatno. I bilo im je sve gore i gore. Umirali su. Imali smo osjećaj da smo praktično u ratu – kaže doktor Serđo Angereti.
Serđo Angereti i njegovi kolege su se borili. Kad danas govore o tim danima, kažu da bi neke stvari sigurno drugačije uradili. Ljudi su se tada inficirali i u bolnici.
– Nakon 20 dana vidjeli smo nešto što može da se opiše kao svjetlo na kraju tunela. Polako smo počeli da shvatamo kako virus deluje u tijelu i promenili smo tretman. Koristili smo i druge lijekove.
Danas se o koroni mnogo više zna, kaže Angereti. I napominje da su vlasti prekasno uvele lokdaun.
Pacijenti su prije godinu dana iz ljekarskih ordinaciji bili vraćani u staračke domove. Uočena su brojna lokalna žarišta. Na fudbalskoj utakmici u Ligi šampiona između Atalante i Valensije odigranoj krajem februara u Milanu, mnogi navijači su se međusobno zarazili i virus se proširio po čitavom regionu.
Mnogi su se zahvaljivali medicinskom osoblju u Bergamu i svuda u Italiji.
– Ali mi nismo heroji, mi smo samo uradili ono što smo mogli i morali da uradimo – skromno kaže dr Angereti.
Pa ipak je pomalo i ponosan dok priča kako su mu pisali i predsednik Serđo Matarela i papa Franjo. U aprilu je čak pozvan na audijenciju u Vatikan.
Serđo Angereti je o tim najgorim nedjeljama pandemije objavio i članke u italijanskim novinama koji su naišli na veliki odjek. U njima sam sebe opisuje kao kapetana broda koji se nađe usred nevremena – i uspije da se iz njega izvuče. Danas je more opet nešto mirnije, ali, upozorava, pandemija nije gotova.
Njegova klinika danas opet manje-više funkcioniše u standardnom modusu. U bolnici “Papa Jovan XXIII“ medicinsko osoblje trenutno se brine o 90 kovid pacijenata, dvadeset ih je trenutno na intenzivnoj njezi. Prije godinu dana radilo se o stotinama ljudi, svi kreveti su bili popunjeni. U pogon je stavljena i poljska bolnica, a u pomoć su tada stigli i ljekarski timovi iz Rusije i sa Kube.
Serđo Angereti je iz pandemije naučio koliko je svijet tijesno povezan, ali i to kako da se bolje pripremi za sljedeću pandemiju, na primjer uz bolju organizaciju u bolnici. A kako se osjeća danas?
– Iscrpljeni smo, ali i dalje spremni – kaže on uz osmijeh.
Italija je početkom marta prešla granicu od 100.000 ljudi koji su umrli sa kovidom. Pandemija nije gotova, psihoterapeut Luka Đaki kaže da je jasno da će se i Bergamo i kompletno italijansko društvo još dugo vremena nositi s posljedicama. “Ovo je kolektivna trauma, nisu pogođeni samo pojedinci“, naglašava Đaki.
– Mnogi ljudi više se ne usuđuju da izađu na ulicu. Boje se ili nemaju više nikakve kontakte, iako oni sami nisu nikoga izgubili u pandemiji – priča za DW psihoterapeut iz Nembra kod Bergama. Đaki pokušava da svoje pacijente suoči s njihovim sjećanjima, a tugu da pretvori u nešto što ljudima pomaže da gledaju u napred.
– Sjećanje se neće izbrisati, ali će postati nešto drugačije. U najbolje slučaju biće nešto što obogaćuje – lijepe uspomene na preminule. Suze uvijek teku, ali to više nisu suze bola, već suze saosjećanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu