Magazin

Imali su sve, a sada skoro ništa: Priča o zemlji koja je došla od rajske ljepote do paklenih prizora (VIDEO, FOTO)

Ako pažljivo pogledate mapu svijeta, tamo negdje na pola puta između Australije i Havaja, usred Tihog okeana, vidjećete jednu tačkicu pored koje piše "Nauru".

Imali su sve, a sada skoro ništa: Priča o zemlji koja je došla od rajske ljepote do paklenih prizora (VIDEO, FOTO)
FOTO: PROFIMEDIA

U pitanju je najmanja ostrvska država na svijetu, sa površinom od svega 21 kvadratnog kilometra. Međutim, ne dajte da vas veličina zavara: iza ovog ostrvceta leži nevjerovatna priča. Kod nas je Nauru dospio u žižu javnosti i 2019. kada su povukli priznanje takozvanog Kosova i prekinuli sve diplomatske veze sa Prištinom.

Nauru je naseljavan najmanje 3.000 godina unazad: u početku je na ovom komadu zemlje u srcu Pacifika živjelo 12 polinezijskih i mikronezijskih plemena. Sada je ostrvo dom 10.084 stanovnika, ne računajući migrante koje Australija stacionira u kampovima na ostrvu. Između najbližih komšija Kiribata i Naurua stoji 300 kilometara okeanskog plavetnila. Nauru je bio njemačka kolonija u 19. veku, a australijski protektorat do sredine 20. veka.

Možete li da, nakon ovih uvodnih informacija, svarite činjenicu da je Nauru u jednom periodu 20. vijeka bio druga najbogatija zemlja na svijetu, ako se računa BDP po glavi stanovnika?

No, krenimo od početka.

Nevolje su počele mnogo ranije

Mnogi problemi Naurua datiraju iz 19. veka. Tačnije, 1870-ih, kada je izbio građanski rat između 12 plemena, nakon čega je populacija ostrva smanjena za 40 odsto. Za to Nauru može da “zahvali” morskim trgovcima koji su domoroce upoznali sa vatrenim oružjem. Zatim, 1888. godine, dolaze kolonizatori iz Njemačke, nakon čega su se u kolonizaciji ostrva smijenile još četiri zemlje: Velika Britanija, Novi Zeland, Australija i Japan.

Nijemci su sa sobom donijeli smrtonosne bolesti iz Evrope, što je zadalo još jedan ozbiljan udarac domorodačkoj populaciji. Japanci, koji su okupirali ostrvo za vrijeme II svetskog rata, bili su još gori. Njihovo rješenje za epidemiju lepre na ostrvu bilo je naročito surovo: sve oboljele su ukrcali na brod, koji su zatim potopili nasred pučine. Nakon što su preživjeli sve kolonizatore, stanovnika Naurua ostalo je tek oko 600.

Nauru se mahom sastoji od fosfata, te je u “danima slave” tokom šezdesetih i sedamdesetih godina čitava zemlja bila pravi rudnik bogatstva: fosfat je masovno iskopavan i brodovima otpreman u zemlje-kupce koje su ga koristile kao đubrivo. U godinama nakon sticanja nezavisnosti 1968, Nauru je imao drugi najveći BDP po glavi stanovnika, odmah iza prebogate Saudijske Arabije.

FOTO: PROFIMEDIA
FOTO: PROFIMEDIA

Novac se slivao u enormnim količinama. Stanovnici, oslobođeni okova kolonijalizma, počeli su da prodaju fosfat kupcima iz cijelog svijeta, a 1981. godine zarada je dostigla tada nevjerovatnih 123 miliona dolara, što je značilo 17.500 dolara za svakog stanovnika. U to vrijeme, to je bila ozbiljna svota novca.

Sunovrat

Međutim, cijena koju će Nauru platiti bila je previsoka. Prva je ekološka: za potrebe kopanja uništena je predivna tropska vegetacija, pa danas ostrvo izgleda kao ogromna, ogoljena deponija.

Drugi razlog je, očekivano, loša vlast. Vlada je odlučila da previše raskošno nagrađuje stanovništvo, toliko da je to uskoro postao neodrživ koncept. Porez na Nauruu nije postojao, a Vlada je bila ta koja zapošljava 95 odsto stanovništva, uz izdašne plate koje je isplaćivala svakog mjeseca. Školstvo i zdravstveno osiguranje bili su besplatni, kao i struja, telefoni i stanovanje – svako je dobio kuću od države.

Prosto je nevjerovatna paleta suludo ekstravagantnih načina na koji se razbacivao novac, uključujući finansiranje katastrofalnog brodvejskog mjuzikla “Vest end”, baziranog na životu Leonarda da Vinčija.

Država se pretvorila u raspuštenu družinu: radno vrijeme bilo je fleksibilno, a nikoga nije bilo briga što je jedino preostalo zelenilo na ostrvu bilo ono na terenima za golf. Umjesto ribolova, lakše je bilo otići u lokalni supermarket čije su police bile prepune kekseva, čokolada i biskvita prepunih šećera, koji su postali omiljena poslastica umjesto voća. Nije ni čudo što je Nauru ubrzo postao jedinstven slučaj u svijetu po pitanju gojaznosti i dijabetesa, o čemu je napisano na desetine opsežnih studija. Računa se da je Nauru najgojaznija nacija na svijetu, čija polovina populacije boluje od dijabetesa. Prosječan životni vijek je svega 55 godina.

Manjak inteligencije ili prosti nemar vlasti, koja nije razmišljala o tome da iskopavanje vrednog elementa iz zemlje jednom mora da presuši, naročito na površini veličine prosječnog međunarodnog aerodroma, dovela je do očajne, siromaštvom i zdravstvenim problemima ophrvane nacije.

Nauru je tonuo sve dok nije tresnuo o dno. Zemlja je počela da se dovija na razne načine kako bi nabavila novac. Postala je raj za pranje novca, procjenjuje se da je najmanje milijardu dolara oprano kroz ovu državu. Nauru je koristio čak i svoje članstvo u UN kako bi zaradio novac, prihvatajući isplate desetina miliona dolara u zamjenu za priznavanje novih nepostojećih država, poput Kosova, Južne Osetije, Abhazije…

Vlada je bila ponižena, ali patio je narod. Besomučno iskopavanje fosfata toliko je uništilo zemlju da je postala potpuno beskorisna za poljoprivredu, šumarstvo pa čak i za sport i rekreaciju. Čim je nestalo fosfata, nezaposlenost je dostigla stopu od 90 odsto, a školski sistem je propao, čime su uništeni životi nekoliko generacija.

Trećina stanovnika danas su stranci

Više od 3.000 stanovnika Naurua danas su stranci: Australijanci rade kao ljekari, menadžeri i inženjeri, Kinezi drže restorane i prodavnice, dok domaći stanovnici uglavnom rade fizičke poslove. Lokalno stanovništvo skupo je platilo strmoglav pad standarda: najbolji primjer je taj da svega trećina djece ide u srednju školu, dok svi ostali odmah nakon osnovnog obrazovanja kreću da rade teške fizičke poslove.

Pomoć sa debelom cijenom

Nauru 21. vijeka izgleda ovako: zemlja živi od strane humanitarne pomoći. Najveći “dobrotvor ” je Australija, koja svoju pomoć i te kako naplaćuje. Odnos dvije zemlje je sve samo ne lak. Australija nikada nije tretirala Nauru ravnopravno. Primjera radi, 1993. Australijanci su pristali da plate odštetu za uništavanje prirodne sredine Naurua uzrokovane lošim menadžmentom (Australijanci su tada upravljali kopanjem fosfata), ali tek nakon što su tuženi pred Međunarodnim sudom pravde.

Danas Australija koristi Nauru kao mjesto na koje dovozi sve imigrante koji su pokušali da uđu u Australiju, i smješta ih u ograđene kampove širom ostrva. Nedavno je otkriveno da su migranti na Nauruu, naročito djeca, žrtve seksualnog i fizičkog zlostavljanja, o čemu je Blic u nekoliko navrata pisao.

Nauru je sada toliko slab da mu je Australija neophodna, po bilo koju cijenu. Šta god Australija traži, Nauru mora da prihvati u zamjenu za novac i posao koje dobija.

Prihvati notifikacije