Niko živi njihov nije postojao koji bi sestri mogao da da bubreg, a ni samoj Ivani, kojoj su bubrezi otkazali sa 29 godina.
Ali Ivana sada živi normalno zahvaljujući nevjerovatnoj porodici koja je sama kod ljekara tražila da doniraju organe njihove Ljiljane. Dotad neviđeno u Srbiji. Međutim, zbog zlurade okoline bezmalo deceniju ova porodica iz Knjaževca ćutala je o svom humanom činu.
Pa onda ipak progovorila ne bi li dala primjer. Jer skoro 2.000 ljudi je na listama čekanja za transplantaciju. Jedina šansa za život im je nečije “da”. Mnogi ga neće dočekati. Mnogi nisu.
Dragan je jednog jutra pao malaksao i saznao strašnu dijagnozu: Nada je skupo liječenje u inostranstvu, a zahvaljujući humanim komšijama na korak je do cilja.
– Život na dijalizi nije život. Živiš na aparatu – počinje priču Ivana, koja 2009, a imala je svega 28 godina, na VMA otkriva bubrežnu slabost.
Istu onu zbog koje joj je majka ostala bez bubrega i umrla vrlo mlada, kada je Ivana imala svega šest godina, a njena sestra tri. Majku gotovo da i ne pamte. Godinu dana kasnije treća je u porodici kojoj su bubrezi otkazali, te kreće s dijalizom. I postaje, kao i većina ostalih sa istom mukom, invalidski penzioner.
– Sestra, koja je tri godine mlađa od mene, još sa 19 godina otkrila je da nosi istu dijagnozu koja je našu majku odvela u smrt. Dvije godine kasnije, 2005, tetka, očeva sestra, daje joj bubreg. Otac nam umire sljedeće godine, a ja živim s babom i djedom u momentu kada mi i samoj otkazuju bubrezi i kada shvatam da i meni treba transplantacija. Djeda i baba, stari i bolesni, nisu mogli da mi pomognu, idem na listu čekanja za transplantaciju – priča Ivana za Kurir.
Zahvalnost
– Neizmjerno sam zahvalna porodici donora, to što su učinili promijenilo mi je život. I ne samo meni. Veliku zahvalnost dugujem i Kliničkom centru Niš, ljekarima i osoblju, njihovoj Klinici za kardiohirurgiju i prof dr. Draganu Miliću, gdje je urađena transplantacija, kao i nefrologu prof. dr Branki Mitić, koja i danas brine o mom zdravlju, i Klinici za nefrologiju – ističe Ivana.
Dok i sama čeka spas, stiže još jedna loša vijest – sestri 2012, pošto je rodila kćerkicu, otkazuje bubreg koji joj je tetka dala. Te obje sestre, od kojih potonja postaje i samohrana majka, dijele istu tešku sudbinu – hemodijaliza. I čekaju presađivanje organa. A spas nikako da stigne.
Čak osam puta Ivana je iz svog Makrešana kraj Kruševca hitno potezala u Beograd kao kandidat za transplantaciju. Osam puta se vraćala razočarana i nepodudarna s donorom. Već je bila izgubila svaku nadu.
Herojski čin
Ali sudbina je ovog puta drugačije promiješala karte. Krenulo je sa saobraćajnom nesrećom 2. juna 2015, nakon koje se Ljiljana Savić, zdrava i prava od 56 godina, neće probuditi. Moždano je mrtva. Istorijskog 6. juna za srpsko donorstvo unuk joj Nikola Stanojević sa porodicom traži od ljekara da doniraju njene organe. Četvoro “otpisanih” dobilo je šansu za život.
Voljela bih da upoznam porodicu donora
Ivana je tek krajem prošle godine shvatila ko joj je poklonio novi život:
– Zove me drugarica: “Uključi odmah TV!” Gledam momka, priča da je transplantacija rađena 6. juna 2015. To je moj dan. Nije rekao gdje je to bilo, ali znala sam nekako da je on. Voljela bih da ih upoznam, dali su mi normalan život. Tu sam ako ikada požele da se sretnemo.
– Došli smo do toga da je baka mrtva, ali da bi doniranje njenih organa dalo i neku svijetlu notu svoj toj situaciji, da bi malo smanjilo besmisao situacije – kazao je ranije za Kurir Nikola.
Ivana dobro pamti taj dan
– Taman sam kretala na dijalizu, kad je zvonio telefon, zovu iz Kliničkog centra Niš – potencijalni sam primalac bubrega. Odmah odlazim. U čekaonici je nas sedam-osam, treba da radimo analize. Trudimo se da razgovaramo, ali svi imamo tremu, svi smo uplašeni… A ja tek razočarana posle osam neuspjeha. Svaki put odeš s nadom i svaki put te vrate. Nade više nisam imala – kazuje.
I prvi put je podudarna! Tog popodneva ulazi u salu.
– Jedva sam to čekala, ali navre strah. Nije baš svejedno. Međutim, čim sam pomislila da je to za nešto bolje, prođe me strah. Kad sam se probudila, sestre, doktori: “Ne brini, sve je dobro” – veli Ivana, kojoj poče novi život.
– Prvo sam se napila vode do mile volje. Kad nemaš bubrege i kad si na dijalizi, moraš malo vode da piješ, na strogoj si dijeti.
Normalno živi. I sada ima samo jednu želju – da i njena sestra, koja je imala dva neuspješna poziva za transplantaciju, konačno nađe spas.
– Tek kad izgubiš zdravlje, shvatiš da zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu. Na njeno ispunjenje čeka moja sestra, evo već 13. godinu…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu