Obećanja o boljem životu, evropskom standardu, nivou zaposlenosti kao u Islandu i platama kao u Luksemburgu, u predizbornoj virtuelnoj stvarnosti hranila bi domaću sirotinju svakog bogovetnog dana.
O poskupljenju struje niko ne bi pričao, svaka, pa čak i najzabitija selendra dobila bi asfalt, vodovod i kanalizaciju, ljudi bi srećni i debeli na ulicama pričali kako nam nikad u istoriji nije bilo bolje, a penzioneri bi pojačali svakodnevno besciljno vozikanje u autobusima gradskog prevoza.
Ali, avaj! Izbori dođu i prođu. Nakon što disciplinovano glasaju za one koji su im obećavali kule i gradove, nevoljnike već početkom sljedećeg mjeseca dočekaju uvećani računi za struju, najava da će nekakva inspekcija obilaziti njihove kuće i stanove i utvrđivati čime se griju, nemilosrdne „pumpadžije“ naplaćivaće im gorivo kao da Tramp i Putin nisu postigli bilo kakav dogovor, a svaki odlazak u trgovinu ili apoteku koštaće ih k’o svetog Petra kajgana.
Zbog toga, izborna kampanja nikad ne bi trebalo da prestaje. Zašto se buditi iz sna u kome su kuće od čokolade i prozori od marmelade? Ko ne bi poželio da živi u zemlji u kojoj ti neki lokalni baja za glas na izborima daje 100 ili 200 KM, obeća zaposlenje u javnom preduzeću i borbu do zadnje kapi krvi za napaćeno srpstvo?
Kome treba noćna mora u kojoj se RiTE Ugljevik raspada, gdje se „ljulja“ RiTE Gacko, u kojoj Šume Republike Srpske moraju da dižu novi kredit mjeren desetinama miliona KM po astronomskim kamatama…
Važno je da se sanja i glasa po „savjesti“, odnosno za onog ko prodaje bolje bajke i priče za malu djecu. Stvarnost je teška, ali postoji utjeha. Sljedeći, lokalni izbori održavaju se za manje od dvije godine.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.