Uspješna poslovna žena, diplomirani ekonomista, prije pet godina postala je član Planinarsko-ekološkog društva „Majevica“ i krenula planinskim stazama.
Popela se na 28 vrhova u regiji i šire. Prošle godine je trebalo da planinari na Alpe, na vrhove preko 4.000 metara nadmorske visine, ali zbog pandemije virusa korona nije otišla. Nada se da će joj se ta želja ostvariti ove godine.
Krenula od Majevice
Prvi Anđelijin planinarski poduhvat bio je najviši vrh Majevice, na 523 metra nadmorske visine. Evropom putuje sa semberskim, ali i članovima Planinarskog kluba „Visokogorci Crne Gore“. Najviši vrh na koji se popela je Marmolada Punta Penia, Dolomiti (3.343 metra) u Italiji, najviši vrh Balkana (2.925 metara) Musala, a bilo je i onih nešto nižih, ali jednako dragih – Moldoveanu (2.544) na Karpatima, Prokletije, Maja Jezerce (2.649).
I vrhovi Tatri u Poljskoj, Grčkoj, Maglića, Treskavice, Durmitora, imaju posebno mjesto u njenim, kako kaže, planinarskim uspomenama.
– Za mene, definitivno, najveći izazov je bila Ferata na Veležu. To je stijena visoka 480 metara, osiguran i uređen alpinistički smjer. Trebalo nam je oko sedam sati da se popnemo na vrh. Sam silazak sa Veleža trajao je preko 10 sati, tako da je ovo nekako na mene do sada ostavilo najveći utisak. Nemoguće je opisati taj osjećaj kada ispunite trenutni cilj, kada se popnete, povežete s prirodom, sa samim sobom, prelazite neke granice, pobjeđujete strahove, jednostavno postajete jači, samopuzdaniji – kaže Anđelija.
Da bi bio dobar planinar, kaže, moraš biti „upenjan“.
– To je izraz koji koristimo, a bukvalno znači da morate što češće da se penjete i budete u kondiciji. Nastojim da planinarim kad god mogu – ističe Anđelija.
Polumaraton do Ostroga
Najljepše uspomene nosi sa polumaratona od centra Nikšića do manastira Ostrog.
– Ovo je sport u kojem najviše rade emocije. Kada se popnete na planinu i istrčite trku, neopisivo je. Neko od nas počne da plače od sreće, obično u sebi svoj uspjeh posvetimo nekome, ali u svakom slučaju osjećanja su pomiješana. Ima još jedno pravilo u ovom sportu, a to je – na vrh si se popeo tek onda kad siđeš, jer je silazak mnogo opasniji od penjanja – sa emocijama priča Anđelija.
Naravno da sve ovo ne bi moglo da se ostvari da nema podršku porodice, okoline, prijatelja, poslodavca.
– Zemlja ima četiri strane, a moja ima šest. Ima nas šestoro u porodici, četiri sestre i dva brata, i uvijek smo u svemu što radimo imali očevu maksimalnu podršku. Da nema njih teško da bi se sve ovo ostvarilo. Ovo je postao moj stil života, želim da tako i ostane – kaže Anđelija.
Vodi se riječima svjetski poznatog alpiniste Nejca Zaplotnika: „Ko traži cilj, ostaće prazan kada ga dosegne. Ko, međutim, nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.“
– Premlada sam i prekratko u ovome da mogu reći da sam postigla najveći uspjeh u životu. Oni tek slijede – kaže Anđelija.
Cilj – biti alpinista
U ovom sportu postoje planinari, visokogorci i alpinisti. Cilj Anđelije je postati alpinista. Uspjeće u tome, uopšte ne sumnja. Oprema je skupa, putovanja isto tako, ali kada se nešto voli, prepreke ne postoje.
– Kako u planini, tako i u poslu, ljubavi i životu uopšte, ne treba tražiti izgovore, nego načine. Tada je uspjeh zagarantovan – poručuje ova Bijeljinka.
Često je pitaju, kaže Anđelija kroz smijeh, odakle Semberka, iz ravnice, da se penje po „tamo nekim planinama”.
– Možda se u meni probudila genetika. Moja porodica je porijeklom iz Crne Gore, pa je možda odatle krenula ta ljubav prema ovim, za mnoge, ekstremnim sportovima. Volim i polumaraton, trčim trejl-trke, a kao mala trenirala sam džudo, gdje sam stekla tu neophodnu disciplinu, koja mi je poslužila kasnije. Do sada sam trčala 12 polumaratona i pet trejl-trka, te specifične trke u kojima se krećete po nepripremljenoj stazi, često i planinskim stazama – priča Anđelija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu