Tako je lijevčansku ravnicu doživio i opisao Tomo Marić u romanu “Krv na crvenom”, koji je stvarao četiri decenije, objavio prije pola decenije, a nedavno, po drugi put predstavio u Gradiški.
Učinio je to, za razliku od premijerne promocije održane na velikoj sceni „Kulturnog centra“, u krugu prijatelja, u kafani, pored Save.
Sudbine pojedinca
Roman govori o ratnim strahotama, stradanju različitih vojski i naroda, polju krvlju natopljenom, o čemu su istoričari škrto pisali, a pamćenje nije osvježavano.
– Mnoge teme o kojima govorim u knjizi dugo su skrivane od javnosti ili su njihove razmjere umanjivane. U inat svim nedaćama i predrasudama, hrabro sam ih bilježio i čuvao uvjeren da će doći vrijeme kada će istina o bici u Lijevče polju dobiti puno značenje – rekao nam je Marić, koji je posjetio brojne porodice u Lijevču i Potkozarju, zabilježio njihova sjećanja na tragične dane Drugog svjetskog rata.
On se fokusirao na sudbinu pojedinca u tom ratnom grotlu, smatra novinar i pjesnik Ranko Preradović, gdje nijedno tumačenje istoričara ne može naići na potpuno odobravanje, na saglasje. Svaka od tih priča, jezivih ispovijesti među koricama romana “Krv na crvenom”, ima filmski zaplet, dramu koju, u zlom vremenu, samo život i ljudi mogu izrežirati.
Tužna ljubav
Prelijepa Uroševa kći Milica, prepričao nam je Marić nevjerovatnu ljubavnu dramu, udala se za stasitog Vukadinovog sina Milutina. Cijelo Lijevče divilo se njihovoj ljubavi. Zajedno su išli u školu i čuvali stoku, jedno drugom se zakleli na vječnu ljubav koju će u nadolazećem ratu mjeriti srcem.
Sve je krenulo po zlu kada je Milutin, pred rat, 1941. godine, otišao u Okučane po sjeme žita. Tu je uhapšen, maltretiran, tučen i smješten u starogradišku kaznionicu, potom u Jasenovac, odakle je pobjegao skokom u Savu. Na balvanu je doplovio do Kobaša, gdje su ga uhvatili Nijemci i poslali u zarobljeništvo, u mestašce Broden blizu Nojnkirhena, na granici s Francuskom.
Dodijeljen je porodici Petera Milera, koji je imao malu proizvodnju ležajeva za borna kola. Za to vrijeme njegova supruga Milica uzaludno pokušava bilo šta saznati, gdje je, da li je živ…
Tragedija
U proljeće 1946. godine Milutin je krenuo kući, u Jugoslaviju, u Lijevče, u Novu Topolu, pet godina sanjajući susret sa svojom Milicom i s roditeljima. Prečicom kroz šumarak, kojim je kao dječak često trčkarao, stigao je, uzdrhtao od uzbuđenja. Na vratima ga je dočekala majka Spasenija u crnini, odavno uvjerena da nije živ, jer je do nje stigao glas da je viđen u Jasenovcu. Iz ruku joj je, od šoka zbog susreta sa sinom, ispala kanta, a ona se od radosti počela valjati po zemlji i travi. Ona i otac Vukadin su Milutinu, kada su se pribrali, kazali da se Milica, koja je rodila njihovu kćerku Milanku, udala za partizanskog oficira u Banjaluku.
– Ne možeš ti, kćeri, više voljeti Milutina nego ja. Majka sam mu, ali ti gledaj svoj život, da ne ostaneš sama. Ja sam odavno stara i slomljena od bola – kazala je Milutinova majka snahi Milici.
Saznavši bolnu istinu, Milutin se povukao u samoću, danima nije ni riječ progovorio, a onda otišao u šumarak i objesio se.
Kada đavo hoće… U vrijeme dok je tužna povorka izašla na glavnu cestu u Topoli, sasvim slučajno je s mužem, s kojim je takođe imala kćerku Mitru, naišla Milica. Raspitujući se čija je sahrana, neko joj objasni da se objesio Vukadinov sin Milutin, koji je šest godina bio u logorima i zarobljeništvu.
“Voljela sam te kao sebe”
Skrhanu, oficir ju je dva dana pratio u stopu, čuvao u Banjaluci, ali je treći dan morao na put. Milica ga nije dočekala živa. Popila je otrov i ostavila poruku: “Tebe sam voljela koliko sebe, njega sam voljela više nego sebe. Čuvaj djecu i oprosti…”
Miličine kćerke iz dva braka, Milanka i Mitra, pola vijeka kasnije izgradile su poslovne karijere u Americi. Milanka je bila profesor na Univerzitetu u Pensilvaniji, a Mitra generalni bankarski menadžer.
Kod njih dvije, u dalekoj zemlji, mnogo godina kasnije umro je stasiti oficir JNA, Mitrin otac. Tamo je sahranjen, a na spomen-ploči, na engleskom i srpskom jeziku, piše: “Nikada te prebolio nisam”.
Na Miličinom grobu u Banjaluci, izblijedila, ali jasna poruka “Voljela sam te kao sebe”, još uvijek podseća na tužne i velike ljubavi.
Priča o životu
– Marićev roman nije istorija, nije pouka i poduka, to je priča o životu, o ljudima, onakva priča kakvu je svijet te 1945. godine, kada je sloboda bila na obzorju, sasvim vidljiva i izvjesna, doživio u Lijevče polju, gde je krv tekla potocima, ali ona do sada nije sasvim ispričana – kazao je Ranko Preradović, književnik, pjesnik i autorov sabesjednik.
Bitka na Lijevče polju, u kojoj je učestvovalo više od 50.000 vojnika, odvijala se od 30. marta do 10. aprila 1945. godine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu