Sudbine

“Jedna stvar je posebno ludilo mozga" Srbin godinama živi u Njemačkoj, ali je dobio zelenu kartu i jedva čeka da se preseli u Ameriku

Povodom prijava za ovogodišnju Lutriju za zelenu kartu i nasumičnog izbora kandidata koji "preko noći" mogu dobiti šansu za američku vizu, dio Srba se svakodnevno raspituje o ovome.

čovjek i žena s koferima
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

A jedan Srbin iz Njemačke koji je dobio vizu prošle godine upravo preko ovog programa objasnio je zašto ima želju da napusti Njemačku.

Igor je unutar Fejsbuk grupe “Srbi, Hrvati, Bosanci, Makedonci u Americi – the Balkans in USA”, najprije odgovorio da je za troškove dobijanja američke vize za petočlanu porodicu, pored sreće i izvlačenja, bilo potrebno da izdvoji 10.000 evra. Ipak, ono što ga je navelo da se prijavi za Ameriku, jeste konstantan “osjećaj stranca” u Njemačkoj.

Na pitanje zašto bi napustio Njemačku i opredijnelio se za Ameriku, on je odgovorio navođenjem više razloga koji mu u Njemačkoj smetaju, a sa kojima su se mnogi složili s njim.

– Nisam još otišao, u Njemačkoj sam i dalje, i ne znam kada ću se seliti za SAD. Želio sam jako jer ima mnogo razloga zašto bih napustio Njemačku, mada i ostao. Njemačka je u prvom redu država za neradnike, neka tzv “socijalna demokratija” koja uzima od onog koji hoće da radi i daje onome koji neće. Ja u Njemačkoj radim 80 sati sedmično i za***avaju me za vizu osam godina već. Ne mogu ni kiflu da kupim na kredit. Supruga je ograničena samo na jedno zanimanje, ne smije da otvori firmu svoju, ne smije da promijeni oblast u kojoj radi – napisao je on.

“U Njemačkoj ste stranac decenijama”

– Sistem koji je po meni pred potpunim pucanjem, samo je pitanje kada će da se sruši. Rodili smo im tri nove porezne platiše u Njemačkoj, ali ne možemo dobiti pasoše dok najmlađi ne živi minimum tri godine u Njemačkoj. Mislim, to je potpuno ludilo mozga.

SAD je tipična kapitalistička tvorevina, ali onaj ko hoće da radi – može, i država ga ne ograničava. Porezi su niži, nekretnine jeftinije, a kreditiranje dostupnije. Otvorenost uma ljudi u USA i u Njemačkoj je nemoguće uporediti. U Njemačkoj i za 5 generacija ćete biti stranac, u SAD su svi odnekud došli i svi su koliko toliko jednaki.

Bijela kuća
FOTO: BORIS LAKIĆ/RINGIER

Mala opaska, u Njemačkoj ako imate 2 posla, plaćate porez više od 50 odsto. A što se tiče penzionog sistema – mjesečno mi sa plate skidaju 560 evra za penziono osiguranje, supruzi takođe. Za našu generaciju je predviđeno da će u penziju moći sa 69-70 godina. Za 70 godina (supruga još 37 i ja još 32 godine) uplatićemo 840.000 evra bez da plata vremenom raste… Znači trebalo bi da živimo 150-200 godina da bi to imalo smisla.

Moj omiljeni hobi je ribolov. U Njemačkoj da idete na pecanje – treba vam škola koju naravno plaćate, za odlazak u lov vam traže kao da ćete da lovite ne znam šta. U Americi je to dostupnije mnogo.

Zašto bih ostao u Njemačkoj?

Zbog pasoša, jer mi je vremenski mnogo bliži nego u SAD ako se odselim sada. U šali često kažem, da mi je da dobijem taj njemački pasoš, pa da se odselim u neku normalnu zemlju. Ima toga još, mogao bih roman napisati – objasnio je on u svojoj opširnoj objavi.

Pročitajte još

Sa njegovim opisom života u Njemačkoj, mnogi su se složili, a bilo je i onih koji su naveli u kratkim crtama prednosti Amerike.

“Nasmijao si me. Svaka ti je na mjestu”, “Sa takvim rezonovanjem dobro došao u Ameriku, nećeš se pokajati” pisali su mu ispod objave.

“U Americi krećeš život od nule i to košta”

Ipak, da nije lako ni u Americi, govori sljedeći komentar.

“U Americi je čovjek nekako mnogo slobodniji da radi i živi kako želi i gdje želi. Ako ti negdje ne valja, možeš lako da promijeniš državu i grad. Djeca dobiju državljanstvo po rođenju, možeš da imaš svoj biznis, po meni jednostavnije mnogo nego u Evropi i mnogo mnogo opuštenije. Ali život dosta zavisi od same situacije i posla kojim se roditelji bave. Neko će možda krenuti odmah da radi pa će pokrivati troškove od starta. Ja sam recimo potrošio 15.000 dolara za tri mjeseca kad sam došao sa sinom, nisam radio ništa. Moraš da računaš da pored kirije, hrane i ostalih mjesečnih troškova, moraš odmah da kupiš auto i krevet, namještaj, a šanse su da nećeš moći da poneseš ni šerpe i escajg, i to djeluje kao sitno ali za čas odu pare, bukvalno opremljuješ kuću od nule. A inače, da ponovo dolazim, ne bih uopšte dolazio u veliki grad, samo manji gradovi 100.000 – 400.000 stanovnika – objasnio mu je jedan Srbin u Americi, piše Blic.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu