Prisustvo radioaktivnih materijala “prijavili” su senzori postavljeni na graničnom prelazu, glasi objašnjenje koje je dobio SOinfo.org.
Prema neslužbenim informacijama, senzori su upozorili na visok nivo zračenja i “ozbiljne količine” radioaktivnog materijala u putničkom vozilu stranih registracijskih tablica koje je čekalo na izlazak iz Srbije.
Vozač i dva suputnika, svi hrvatski državljani, uhapšeni su na licu mjesta.
Na granični su prelaz potom stigli radnici Instituta za nuklearna istraživanja “Vinča” kod Beograda.
Oni su potvrdili da se u automobilu nalaze radioaktivni elementi, a rečeno je i da je u pograničnoj zoni detektovano ozbiljno zračenje.
Neslužbeno, policijskim i carinskim službenicima koji su bili u smjeni u subotu naloženo je da se riješe radnih uniformi i da se odazovu provjerama zdravstvenog stanja.
Vozilo i radioaktivni materijali bili su 24 sata locirani u blizini graničnog prelaza Bezdan, prenosi Jutarnji list.
Slučaj iz 2015. godine
U četiri korodirane bačve nađen je uranijum koji nije uveden u obavezne hrvatske i svjetske evidencije nuklearnog materijala rizik za zdravlje i sigurnost.
Gotovo 400 kilograma uranijuma, koji nije zaveden u službene obavezne evidencije nuklearnog materijala, čuva se bez posebnih sigurnosnih mjera za zaštitu od zračenja i krađe u samom središtu Zagreba, u skladištu nuklearnog otpada Instituta Ruđer Bošković (IRB).
Za taj se nuklearni materijal do avgusta 2015. godine uopšte nije znalo – na njega se doslovno nabasalo pri sanaciji tog prostora, potvrdio je tada Mladen Novaković, vlasnik firme Ekoteh dozimetrija, koja je sanirala odlagalište i pripadajuću laboratoriju.
Vijest o pronalasku nuklearnog materijala, potencijalno vrlo opasnog za zdravlje ljudi i životnu sredinu, te pogodnog za zloupotrebu u kriminalne svrhe, veoma je šokiralo hrvatske sigurnosne i stručne službe – taj materijal nigdje nije evidentiran, ne postoji službena informacija kada je i otkud dovezen te za šta se koristio.
Parcijalna evidencija
Neslužbeno, za uranijum nisu znali ni neki bivši direktori IRB.
Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji je i naložio sanaciju skladišta ne znajući šta će u njemu naći, odmah je o uranijumu obavijestio Vladu, a u istragu o njegovu porijeklu uključene su i domaće tajne službe.
Neslužbene informacije govore da istraga nadležnih upućuje da bi trag mogao voditi prema Kutini.
Prema nekim informacijama, uranijum je u Zagreb dopremljen 1992. godine iz laboratorije pogona Ine Petrohemije u Kutini.
Pogon u kojem se, navodno, obrađivao uranijum potpuno je srušen 2007. godine.
Koliko je situacija u skladištu IRB bila loša, govori i podatak da su radnicii Ekoteha prije početka sanacije, koju je finansirala američka firma Sandia, imali samo parcijalnu evidenciju uskladištenog nuklearnog materijala, a uranijum, kao i mnogo drugog materijala, nije bio na tom spisku.
Pri ulasku u skladište naišli su, kažu, na nered – oko 900 izvora zračenja bilo je loše zaštićeno, neki su izvori curili iz kontejnera, neke su cijevi bile pukle, a kroz prostor prolazi kanalizacija koju na IRB zovu “radioaktivnom”.
Minuciozno izvlačenje materijala – od onog koji su u IRB koristili za svoj rad preko dojavljivača požara, štitova, niskoradioaktivnog otpada poput papira, rukavica, plastike, krpa do metala te radioaktivne tekućine – njegova identifikacija, evidencija i prepakiravanje u sigurne kontejnere trajali su od 5. jula do 4. avgusta i odvijali se u posebnim uslovima – u šatoru ispred ulaza u skladište – a radnike su čuvali zaposlenici posebno angažovani za tu svrhu.
U IRB postoje dva skladišta – dvije komore debelih zidova, uzidane u padinu daleko od ostalih zgrada u institutu.
Prvo je skladište sagrađeno 1967., a drugo nadograđeno 20 godina poslije.
Svaka je volumena 40 prostornih metara, a površine manje od 20 kvadrata.
Uranijum je pronađen u starom bunkeru i nalazio se u četiri plave bačve od 100 litara.
Bile su bez ikakvih oznaka, ali izgledalo je kao da je riječ o originalnom pakovanju, a ne zaštitnom kontejneru.
Curilo iz bačvi
Bačve su bile u lošem stanju – korodirale, sa rupama iz kojih je materijal curio u životnu sredinu.
U dvije je bačve, omotan u čvrst najlon, pronađen “žuti kolač”, pročišćeni koncentrat uranijeve rude, koji sadrži uglavnom uranijumov oksid i koji se obogaćivanjem pretvara u nuklearno gorivo.
U preostale dvije bačve nalazio se rasuti materijal tamnosive boje nalik na sačmu.
Uzorci su izuzeti 24. avgusta i poslani na Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, gdje je preliminarna analiza pokazala da je riječ o prirodnom uranijumu, smjesi izotopa uranijuma-238 (99,284%), uranijuma-235 (0,711%) te vrlo malih količina uranijuma-234 (0,0058%).
Uranijum je definitivno tehnološki obrađivan, nije u obliku rude kako se nalazi u prirodi, a detalje šta se sa njim tačno radilo otkriće dalja analiza.
Uranijum je bio uskladišten u potpuno neprimjerenim sigurnosnim uslovima, kao uostalom i sav radioaktivni materijal u odlagalištu Instituta, upozorava Novaković.
– Neprihvatljivo je takav materijal držati u centru grada. On se mora premjestiti na sigurnu lokaciju – ističe.
Skladište radioaktivnog otpada Instituta Ruđer Bošković, ionako zapušteno i manjkave fizičke zaštite, bilo je, uz to, nepravilnim skladištenjem zagađeno.
– Nivo radijacije u skladištu bio je veći od dopuštenog, a zagađenje je izlazilo u okolinu. Na sreću, nije dolazila do kuća uz ivicu kompleksa IRB. Kroz ventilaciju je u vazduh odlazio i radon. Sada je skladište sređeno i čisto, radioaktivni materijal prepakovan je u sigurne kontejnere, međutim i dalje insistiram da IRB ne može biti odlagalište nuklearnog otpada. Za poređenje, ukupni volumen radioaktivnog materijala u Krškom je veći, ali u IRB se bilježi veća radiološka aktivnost – upozorava Novaković.
Nevjerovatno je i to da za 400 kilograma uranijuma apsolutno niko od nadležnih nije znao jer je sav nuklearni materijal – prema domaćim zakonima i međunarodnim konvencijama – podložan strogom nadzoru na više nivoa i iz više razloga, a jedan je taj da predstavlja opasnost za zdravlje ljudi.
U konkretnom slučaju prirodnog uranijuma sa Ruđera opasnost dolazi ako se unese u organizam jer mu je nivo radioaktivnosti nizak i alfa talasi koje emituje ne mogu probiti kožu.
Obogaćivanje uranija
Uranijum se inače nalazi u prirodi i u organizam se u tragovima unosi hranom i vodom, a Svjetska zdravstvena organizacija ograničila je ukupan siguran dnevni unos na 0,6 mikrograma po kilogramu tjelesne mase.
Međutim kad bi ga se u većim količinama unijelo u organizam, na pimjer kada bi njime bila zatrovana pitka voda, izazvao bi ozbiljne zdravstvene probleme, pa i smrt.
Ponašanje u organizmu zavisi od sastava spoja, ali u pravilu se najveći dio uranijuma izlučuje iz organizma i ne apsorbuje se u krvotok, što za posljedicu ima oštećenje ili potpuno zatajenje “čistača organizma”, bubrega i jetre, što može imati fatalan ishod.
Kod udisanja su zabilježena oštećenja pluća.
Dio unesenog uranijuma ipak biva pohranjen u kostima, a neke ga studije povezuju s pojavom karcinoma, oštećenjem reproduktivnih organa te rizikom za plod.
Do sada je zabilježeno nekoliko incidenata kad se uranijum izlio u rijeke, a jedan od najnovijih datira iz 2012., kada se oko 30 kubnih metara otopine koja je sadržavala 12 grama urana po litri izlilo u francuskom nuklearnom postrojenju Tricastin, oko 40 kilometara od Avignona.
Vlasti su odmah zabranile konzumacije izvorske vode u tri grada i navodnjavanje usjeva, a zabranjeni su i plivanje, sportovi u vodi i pecanje.
Druga opasnost koja prijeti od uranijuma bez nadzora jest njegova zloupotreba.
Prirodni uranijum, kakav je nađen na Institutu, sadrži tek male količine izotopa uranijum-235, “jedinog prirodnog nuklearnog goriva”, kako ga nazivaju zbog osobine da se sporim neutronima može izazvati nuklearna fisija.
Da bi se uranijum – u obliku “žutog kolača” ili “sačme” – mogao koristiti kao nuklearno gorivo, potrebno ga je obogatiti, odnosno povećati udio izotopa U-235 u smjesi.
Nuklearne elektrane koriste obogaćeni uran sa udjelom izotopa uranijum-235 do pet odsto.
Iznad tog omjera ulazi se u zonu potencijalnog nuklearnog oružja, koja danas u pravilu koristi obogaćeni uranijum sa više od 80 odsto izotopa U-235.
U svijetu se zna da postrojenja za obogaćivanje uranijuma, najčešće gasnom difuzijom ili centrifugom, imaju Argentina, Brazil, Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Iran, Japan, Nizozemska, Sjeverna Koreja, Pakistan, Velika Britanija i SAD, dok su u prošlosti imali i Libija i Južna Afrika.
Hrvatska službeno nikada nije imala takvo postrojenje niti se bavila obogaćivanjem uranijuma.
Sva su postrojenja za obogaćivanje uranijuma, kao uostalom i sav nuklearni materijal, pod strogom kontrolom državnih i svjetskih institucija.
U Hrvatskoj se svaki radioaktivni izvor mora prijaviti Državnom zavodu za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji će ga upisati u centralni registar.
Evropski zakoni kažu da se izvještaj o promjeni stanja nuklearnog materijala mora prijaviti u središnji evropski sistem.
Istu obavezu Hrvatska ima prema Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju (IAEA).
Uranijum sa Instituta Ruđer Bošković nije ni u jednoj evidenciji i kao takav predstavlja incident i ozbiljan sigurnosni problem.
Privremeno ali stalno
Međutim, isti takav problem predstavlja i cijelo skladište IRB.
Institut je 2010. trebao postati “službeno” hrvatsko odlagalište nuklearnog otpada, koje po evropskim odredbama mora imati svaka država, ali nakon otpora i revolta što s IRB, što od javnosti, od toga se odustalo.
Uprkos tome, privremeno odlagalište u IRB, kako mu je službeni naziv, zapravo i jest postalo stalno.
Što je još gore, IRB je dozvoljen uvoz kobalta 60 iz Njemačke za sterilizaciju, pasterizaciju i dekontaminaciju raznih materijala, što je komercijalna usluga na koju IRB sve više računa, pa se treba računati i na taj otpad, piše Večernji list.
– Hrvatska apsolutno mora što prije odrediti mjesto i sagraditi pravo odlagalište nuklearnog otpada koje će biti u skladu sa sigurnosnim mjerama. Hoće li to biti na Trgovskoj gori, što se spominje, ili negdje drugo, nije važno. Ako se uradi po pravilima struke, ono nije opasno za ljude ni okolnu. Veliki problem predstavlja transport nuklearnog materijala, ali ovaj iz IRB sada je pravilno zaštićen i spreman za prevoz – kaže Mladen Novaković te upozorava:
– To se mora što prije učiniti jer je ovo što sada imamo u centru Zagreba na Institutu Ruđer Bošković neodgovorno i izuzetno opasno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu