Film govori o ubijenim đacima i čuvaru, njihovim snovima, posljednjem danu, odgovornosti, reakciji društva na zločin, memorijalnom centru…
Roditelji stradalih su, između ostalog, govorili i o onome što su njihova djeca željela da postanu, o svim njihovim neostvarenim snovima, piše Blic.
“Ema je bila ljubav, radost, veselje…”
– Ema je bila sportista, đak sa svim peticama, ali to nije Ema. Ema je ljubav, radost, veselje, razigranost, lakoća življenja. Emu sam uvijek zvala naš Božiji dar i naš ostvareni san, i to smo joj često govorili, a sad kažemo nedosanjani. Ona je naša treća sreća, ali je ona za mene bila najveća moja ljubav. Nema dana, kad god se vratim kući, ona je meni trčala u zagrljaj. Ema je zaista bila Draganovo dijete, jedna čista duša, dobrota, ali ako može prečica, zašto da ne. Sjećam se kada je položila školsko takmičenje iz matematike i fizike, ona je toliko bila srećna i ponosna. Ali kada je shvatila šta podrazumijeva dalje takmičenje, birala je vikende na selu, posjetu kumovima, druženje s prijateljima, odlazak u park… Mislim da Ema nije imala jasnu sliku šta bi htjela da bude, ali je imala širok dijapazon stvari koje je radila poslije škole, ali je imala veliku upornost. Ona je uvijek birala najslabije mače i kuče. Ako je neko slijepo, uzimala je da ga zaštiti. U školi je voljela odmor i druženje na odmorima – pričaju Dragan i Nina Kobiljski, otac i majka ubijene Eme Kobiljski.
“Anči je htjela da bude doktor”
Biljana Paunović, majka ubijene Adriane Dukić, kaže da je njena ćerka željela da postane doktor.
– Anči je htjela da postane doktor, jer je htjela da izliječi svog deku. Deka ima pritisak, u godinama je. I kad se žalio, ona je uvijek govorila “Ne sekiraj se, postaću doktor i izliječiću te”, a on se smijao i rekao “dok ti postaneš doktor, deka će da ode”. Nažalost, ona je otišla prije njega. Svako ljeto smo odlazili u Liku, interesovala se za moje korijene, kako smo odrastali i to sve. Adrijana je bila veliki patriota, baš je voljela Srbiju. Stalno je plesala, skakala i stalno smo se svađale zbog toga. Adrijana, ne diži prašinu po stanu, stalno je nešto igrala. Folklor je voljela. Posljednjih godina smo bile baš najbolje drugarice. Uvijek je pitala kako sam odrastao bez tate i mame i da ona ne bi mogla bez nas. Godine 2020. mi je pisala pismo da me voli i da, ne znam zbog čega, napisala mi je: “Ako me beogradske ulice odvoje od tvog zagrljaja, ti si moja mama i nikada te neću zaboraviti”. Te godine smo se preselili za Srbiju. Nedostaje mi to kad dođe iz škole i kaže da ima svašta da mi priča. Bila je u tinejdžerskim godinama i bila je vesela i srećna – kažu Biljana i Dane Dukić, otac stradale djevojčice.
“Angelina – mala madam”
Anđelko i Natalija Aćimović, otac i majka ubijene Angeline Aćimović, rekli su da je ona voljela život, ljude, drugare..
– Angelina Aćimović je bila velika ljubav, voljela je život, ljude, drugare. Voljela je svoj život. Učila sam to od nje, jer se radovala svakom jutru, ptici, drveću, vidjela je da je život divan. Imala je bujnu maštu, interes koji je pokazivala za crtanje, crtala je haljine, pravila je nakit. Rodila se sa nakitom. Obožavala je sakoe, kao mala madam. Jako zrelo dijete za svoje godine, i to je pokazivala od rođenja svog. Imala sam osjećaj da je meni Bog podario već naučeno dijete. Napravila je sama svoj logo, anđeo s njenim slovom, sve je to izmislila i ostavila. I danas je tu uz mene. Sve što je nama trebalo da poslije njenog odlaska da imamo, eto mi to imamo sada. Maša i ja smo bile same i sjele smo i gledamo i kažemo: “Ja znam da je ona tu”, ona je isijavala iz tih zidova, bila je među tim haljinama. Izgleda su njene starije sestre. Htjeli smo da uradimo sve što nije uspjela, dala nam je ruku da prema njoj idemo lakše i preobražava se tuga koju imamo u drugačiju tugu. Bila je anđeosko stvorenje, zaista – rekli su roditelji ubijene Angeline.
“Andrija – zaljubljenik u fotografiju”
Suzana Stanković Čikić i Miloš Čikić, otac i majka Andrije Čikića, kažu da je on volio automobile, bicikl, trotinet, a posebno fotografiju.
– Bez fotoaparata nije nigdje išao. Umio je da pokaže ljubav, da se zahvali, da zagrli, da poljubi u obraz, ali i da primi ljubav. Sjećam se kad je bio mali i zamolio me da ga izvedem u park. “Molim te, u parku su svi moji drugari”, i mi smo izašli i poslije sat-dva smo se vraćali kući i pitao me je da li može da kupi sladoled. U jednoj ruci je držao sladoled, u drugoj kusur. I odjednom je skrenuo ulijevo, ušao u cvjećaru i kupio jednu crvenu ružu od kusura. I rekao: “Ovo je za tebe zato što si mi izvela u park, iako si bila umorna”. I ja sam mu rekla da je najbolji sin na svijetu. Ja sam ponosan što sam dio ove porodice i što sam mu bio otac. Obožavao je muziku i vidio je sebe kao koncertnog pijanistu, ali je on i komponovao i volio je da eksperimentiše. Njegov san je koncert u Karnegi Holu. Mislio je da će do 25. maja 2030. godine uspjeti da dohvati tu svoju “plavu zvijezdu”. I našao je plakat na internetu, nekog pijaniste, i skinuo je njegovu fotografiju i stavio je svoju, i stavio je djela koja želi da izvodi. “… Ja vjerujem da uz talenat i rad nemoguće ne postoji”, ovo je bila takmičarska tema “Novi početak”, gdje je osvojio drugu nagradu. Ovdje spominje “Džulijard” i Britansku kraljevsku muzičku akademiju. Nije se bojao da postavlja velike ciljeve i zaista je tako živio. Znamo oboje kako su nastale emocije. Želio je da ostavi neki trag u svom životu. Pokušaćemo da ostvarimo nešto od njegovih snova. Neki su se već ostvarili. Jedno takmičenje za mlade kompozitore nosi njegovo ime. To je prilika da našoj djeci pružimo mogućnost da pokaže šta znaju. Njegovo ime će se pominjati, živjeće, imaće priliku da ostvari trag – pričaju otac i majka ubijenog Andrije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu