Sudbine

Kao mladić ostao bez nogu: Vrijedni Hido je poslove radio na rukama, a sada ga i one izdaju

Ljekari su mu još dok je bio mladić usljed promrzlina amputirali obje noge, ali ostale su mu, kako kaže, jake ruke sa kojima je prehranio porodicu i odškolovao djecu.

Hido Pljakić sa suprugom
FOTO: RINA

Tako je govorio čovjek heroj, Hido Pljakić iz udaljenog sela Vrapče kod Tutina. Međutim, kako vrijeme prolazi teške godine i još teži poslovi koje je obavljao baš na rukama, jer noge nema, polako uzimaju svoj danak.

– Sve što sam radio tokom života ja sam radio na rukama, na njima sam hodao i obavljao težačke poslove. Sada me i one polako izdaju, ne mogu sa njima da zaradim kao što je to ranije bio slučaj. Sve teže puzim i ne mogu da se krećem, mnogo je problema ponovo. Ranije bih rekao – riješiće se i otišao bih, tačnije otpuzao u nadnicu, ali sada ne znam šta da kažem jer na ruke skoro da ne mogu – kaže za RINU Hido.

Zahvaljujući velikom humanitarcu iz Novog Pazara Hidu Muratoviću i novinaru Miru Nićiforoviću uz pomoć mnogih humanih ljudi ovom velikom borcu napravljena je kuća bliže magistralnom putu, jer toliko novca ipak nikad ne bi mogao da zaradi da to sebi obezbijedi.

Hido Pljakić na vratima
FOTO: RINA

Kad su kćerke stasale i zasnovale svoje porodice, Hido i Bajramka su se preselili u stan u Novom Pazaru opet zahvaljujući velikim i humanim ljudima, za koji je ostalo samo još malo da se isplati do kraja, ali računi su se sada i te kako nagomilali. Teško mu pada i bolest supruge.

– Moja Bajamka je isto invalid, ali je veliki borac i lavica. Kad vam život da tako veliko iskušenje ostaje vam samo da se borite za svoju djecu. Ja hodam na rukama, a ona uz pomoć hodalice. Bajamka bi uskoro trebalo da ide u Beograd na operaciju kako bi mogla konačno samostalno da hoda bez nje. Troškovi prevoza su ogromni, pa se nadamo da ćemo i to uskoro nekako riješiti da možemo da odemo – kaže Hido.

Ovog hrabrog čoveka život nije mazio, od rane mladosti osuđen je na život bez nogu.

Pročitajte još

– Bila je to zima 1982. kad sam imao 16 godina. Krenuo sam u školu po smetovima i snijegu, u daljini sam video krov škole, ali do nje nikako nisam stizao. To mi je bio prvi put da zakasnim u školu. Osjetio sam neku toplotu kroz čitavo tijelo i zaspao u snegu. Tako su me pronašli đaci u snježnim nanosima, ni sam ne znam koliko vremena sam tu proveo, ali su stigli da me spasu – priča Hido.

Nakon toga na nogama su počele da mu se otvaraju rane, a poslije je uslijedila amputacija jedne, pa i druge noge. Između dvije operacija oženio se Bajamkom i dobio kćerku, a poslije nekoliko godina i drugu. Tad se po prvi put uplašio svog hendikepa. Ipak, u tim mlađim danima uspio je da se izdigne i radom u nadnici prehranjivao je porodicu i podigao dvije kćerke.

Sada kad ga je stigla starost, potpuno je nemoćan. Dobri ljudi su mu pomogli do sada, ako možete pomozite Hidu ponovo da bar u poznim godinama živi dostojanstveno.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu