Beskompromisan u ringu, boksovao je za publiku, spuštenog garda, da “vuka lakše uvuče u stupicu”, ili kako je o njemu govorio komentator Dragan Nikitović: “Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe neko ko jače udara”.
Iza bokserske udaračke mašine, koja je protivnike uglavnom pobjeđivala nokautima, krio se emotivan i mek čovjek: “U ringu sam bio borac, ali nikada nikome nisam želio zlo”.
Boksovao je i sa jednim okom, protiv viših i težih protivnika i po mnogo čemu podsjećao na Hemingvejevog starca Santjaga koji se tri dana borio sa velikom ribom, da bi mu je na kraju pojele ajkule, ali on je zbog svoje borbe mogao da završi životno optimističnim:
– Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može da bude uništen, ali ne i pobijeđen.
Za života je govorio o sebi, sve dok ga glasne žice nisu izdale i bolest savladala. Sada, dva dana pred treću godišnjicu njegove smrti, prilika je da se u razgovoru sa Žanet Beneš Ćulum, Benešovom kćerkom, jednom od njegovo četvoro djece, osvrnemo na to kakav je on bio van bokserskog ringa, iz vizure njegovih najbližih.
Beneš je često znao da kaže da u duši nije bokser ni jedan posto:
– U duši je bio pjesnik, pravedan, dobar i veliki emotivac, uvek spreman da pomogne ljudima. Dijelio ih je samo na dobre i loše, ali je pomagao i jednima i drugima jednako, jer ga je to ispunjavalo. Tokom rata je, na primjer, nemilice dijelio novac, mnogi od tih ljudi su ga kasnije izdali, njega je to razočaralo, ali ga nije učinilo ogorčenim, već je uvijek govorio da bi opet sve isto radio. Volio je da piše pjesme, u kojima je davao izraza svojim najtananijim osjećanjima, a koje su mu u godinama bolesti, kada je glas počeo da ga izdaje, služile i kao sredstvo komunikacije. Svakome koga je volio posvetio je po jednu pjesmu.
Pobjednik – gubitnik
Treniram dane, mjesece, godine
Teško se uspinjem u sportske visine
Kroz put do trnja pratilac su moj
Jedino krv, bol i večiti znoj.
Dogurah do vrha i svijet me slavi
Vijenac od lovora na glavu mi stavi
U euforiji moje ime se kliče
Al’ trnje iz lovora kao da niče.
Medalja blješti oko mog vrata
Jedna strana je od suvoga zlata
Na prsima mi leži u punom sjaju
Meni za nju sve počasti daju.
Ubrzo se okrenu i druga strana medalje
Poželjeh da je bacim od sebe što dalje
Jer ljudska zavist granica nema
Nažalost, mnogima u srcu drijema.
Sad’ kad sam postao poznat i slavan
Mnogi bi da meni bude ravan
I bez krvi i znoja za slavu se “ogrebe”
A da pri tom nimalo ne žrtvuje sebe
“Zbacimo ga s’ trona” uzvikivaše glasno
Kakvi su sve ljudi shvatio sam kasno
Trnje iz lovora još niče, nikako da stane
Medalja se davno okrenula i s druge strane.
(Pesma Marijana Beneša iz zbirke “Druga strana medalje”)
– Boks mu je odnio oko, glasne žice, ruku je lomio dvadeset i šest puta, zdravlje mu je bilo uništeno… ali za njega je ovaj sport uvijek ostao nepatvorena ljubav, kojoj je ostao veran do smrti – ističe Žanet i dodaje:
– Najviše vremena je provodio okružen svojom, kako je govorio, “banjalučkom rajom”, ali nije zaboravljao ni svoju trening rutinu, jedino što ju je obavljao slabijim intenzitetom nego dok je bio mlađi. Svakog dana, do posljednje dvije godine života, trening mu je počinjao u pet sati po podne, išao je u teretanu, trčao na obližnje brdo…
Toliko je njemu boks ušao u krv da ga nije zaboravljao ni kada ga je bolest potpuno slomila. Sjećam se, par dan pred smrt, mama i ja smo ga posjetile u bolnici. Gotovo sve vrijeme, tih posljednjih dana, bio je u besvjesnom stanju, ali tada se probudio, tačno u pet sati i počeo da imitira disanje kao kada se rade trbušnjaci, a rukom usporeno da zamahuje kao da udara u “krušku”. Pitala sam mamu o čemu se radi, a ona mi je odgovorila: “Sine, pet je sati, on je navikao da u to vrijeme trenira”. Bio je borac do posljednje sekunde, nikada se nije predavao.
Bio je i poput djeteta u duši, a takve su mu bile i dominantne osobine:
– Osim emotivnosti, tvrdoglavosti i nesebičnosti, kao jednu njegovu osobinu koja je meni bila upečatljiva, izdvojila bih iskrenost i spontanost u rečima i ponašanju. Nije se libio da kaže i pokaže šta misli, bez obzira kako je to bilo prihvaćeno, iako nikad nije bio grub prema drugima. Na primjer, on je bio zagovornik zdravog života i mrzeo je pušenje, pa je znalo da se desi kad ode u kafić i vidi da neko puši, da ustane i uzme i ugasi čovjeku cigaretu. Kada govorimo o nesebičnosti i brizi za druge, sjećam se posljednje posjete, noć pred njegovu smrt i nemoći koju sam osjećala zato što ne možemo da mu pomognemo. Nisam mogla da izdržim, već sam briznula u plač, a on se tad probudio i rekao: “Izvini, sine, što te sikiram”.
Marijan Beneš je bio sportska legenda Jugoslavije, ali mu djeca nisu bila svjesna njegove slave, već su u njemu gledala samo svog oca:
– Njegovog statusa, dostignuća i popularnosti koju je uživao postala sam svjesna tek kada je o njemu izašao dokumentarni film “Bio jednom jedan šampion”. Kroz djetinjstvo smo odgajani kao sva druga djeca i ja sam se čudila reakcijama ljudi kada im kažem da sam Benešova kćerka. Od njegovih bokserskih mečeva, sjećam se samo onog poslednjeg, u Banjaluci 1991. godine. Mama je otišla s njim, a sestra i ja smo ostale kod kuće i kada se napokon javio, pitala sam samo da li ima krvi, a ne da li je pobijedio ili izgubio.
Stihovi Benešove pjesme “Za ljubav iz njenih očiju” ovako opisuju njegovu motivaciju za borbu u bokserskom ringu: “Ring okrvavljen ko arena stara, dva ratnika u njemu bitku biju, on krvari zbog velikih para, a ja… za ljubav iz njenih očiju”:
– Moj tata zaista se nije borio zbog novca. Emotivcu i romantičaru kakav je bio, boks mu je bio način da se približi ljudima, da zadobije njihovu ljubav i da ga cijene, to mu je bila najveća nagrada. Volio je ljude i želio da mu to bude uzvraćeno. U boksu je doživio i razočaranja, ali taj ljudski aspekt, ono je što je sve činilo vrijednim za njega. Na kraju, živio je onako kako je želio.
Ratno vrijeme i raspad Jugoslavije od njega su načinili ničijeg šampiona zemlje koja više ne postoji, ostavljenog na vjetrometini nacionalističkih strasti. Rođen u braku Hrvata iz Vojvodine Josipa i Srpkinje Marije, za čiju je nacionalnost saznao tek poslije njene smrti, govorio je za sebe da je i “Srbin i Hrvat i Musliman”. Kako je često isticao: “U Zagrebu sam smatran četnikom, u Banjaluci ustašom, a ja sam uvijek bio partizan!” Na Benešovoj sahrani, himna “Hej Sloveni” intonirana je četrdeseti put u njegovu čast:
– Za njega je Jugoslavija bila sve, ostao joj je vjeran do posljednjega dana svog života, a i nas je odgajao u tom duhu, da ne dijelimo ljude po vjeri i naciji. Najveće poniženje i nešto što nije mogao da razume, bilo mu je to da se ljudi dijele, kad umjesto toga mogu da žive u zajedništvu. Vidi se to i iz pisma koje je napisao početkom rata, koje smo našli poslije njegove smrti, a u kome poziva Jugoslovene da čuvaju bratstvo i jedinstvo i da agresiju zamene stvaralaštvom koje će obnoviti Jugoslaviju.
Bivša supruga najveći prijatelj
Majka Marija mu je govorila da će biti srećan čovjek ako mu u životu ostane makar jedan od stotina prijatelja koji su ga okruživali na vrhuncu karijere. Njihov broj zaista se drastično smanjio pred kraj, ali je ostala nekolicina najbližih:
– Najveći prijatelj bila mu je moja majka Stana. Od nje se razveo još 1994. godine, ali ona ga je njegovala za sve vrijeme bolesti, od njega se nije razdvajala i na kraju je i umro na njenim rukama.
U jednom od intervjua za Večernje novosti, rekao je da su djeca jedini njegov preostali ideal, pošto je sve druge izgubio. I ona su bila ponosna na njega, mada postoje i propušteni trenuci za kojim žale:
– Ostali smo ga željni i to je ono što me najviše boli. Žalim za svakim trenutkom koji nije doživio od svoje smrti, a među njima su i rođenje dvoje unuka. Da bi u boksu dostigao visine, morao je mnogo i da mu da i to je sve uzimalo danak u zdravlju i vremenu provedenom sa najbližima. Tek sa mojom djecom provodio je više vremena, sin Andrija i dalje pati za njim. Ipak, niko od nas se ne ljuti na njega zbog toga, već smo ponosni, ne samo na sportska dostignuća već i na to kakav je bio čovjek, još nisam doživjela da neko kaže nešto loše na njegov račun. I kada bi se desilo da neko nešto negativno napiše, on mi je govorio: “Sine, da nema ljudi koji nas ne vole, ne bi bilo ni onih koji nas vole”.
Osim sjećanja, ostali su i savjeti koje je nesebično dijelio:
– Tata je volio da prenosi znanje i da dijeli savjete, ne samo o sportu već i o životu uopšte. Mnogo mu je značila epizoda u bokserskom klubu Feniks koji je osnovao, a u kome je trenirao romsku djecu, učio ih ne samo boksu, već i životnim vrijednostima. Meni je dijelio savjete što o treniranju, što o zdravoj ishrani, ali najviše je usađen onaj glavni: “Uvijek budi čovjek”.
Žanet u sebi prepoznaje poneku osobinu svog oca:
– Mislim da je to prije svega emotivnost i empatija. Osim toga, djetinja naivnost, koja ga je u životu dosta koštala. Kada podvučem crtu, rekla bih da mi je najviše usadio ljudske vrijednosti, imperativ da je najvažnije biti čovjek, mada sam to usvojila i od mame i od njega, zato što su imali slične poglede na svijet.
Vrijeme teče brzo kao Vrbas i zaboravu prepušta i najupečatljivije ličnosti. Sagovornica Novosti ističe da se Banjaluka jednom od svojih simbola još uvijek nije odužila na način što će obezbjediti da njegovo ime nastavi da živi:
– Neposredno poslije smrti moga oca govorilo se da će jedna od banjalučkih ulica ponijeti njegovo ime. Ove godine je bila aktuelna priča da će dvorana “Borik” biti preimenovana u “Marijan Beneš”. Međutim, sve je (zasad) ostalo na nivou obećanja i inicijativa. To me žalosti, zato što smatram da nasljeđe Marijana Beneša ne može da nastavi da živi ako se u sjećanju najmlađih generacija ovog grada ne sačuva njegovo ime. Ako je neko, i tu ne govorim samo o svom ocu, iza sebe ostavio uspjehe i djela koji mogu da inspirišu mlade i okrenu ih pravim vrijednostima, onda takvi ljudi zaslužuju da ih otmemo od zaborava. Ne samo zbog njih i iz poštovanja prema njihovim dostignućima, već i u korist onih koji dolaze.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu