To je bio taj dan kada je okusila šta znači progon, smrt, nepravda, najgori strah i boli koji će tek uslijediti. Dan kada je doživjela ono što nijedno ljudsko biće ne treba i ne smije da doživi nikada više, dan kada je kao desetogodišnja djevojčica morala da odraste i započne borbu za život i opstanak.
Ali sama, sa ne mogo mlađim bratom bez oca i majke. Dan kada je sa svojim sunarodnicima iz sela Veliko Nabrđe i sa svojom porodicom odvedena stazama suza, neizvjesnosti i mučeničke smrti u logor Jasenovac i Stara Gradiška.
I preživjela je, ali samo njena duša zna kako živi 79 godina nakon toga, bez svog ognjišta, kao siroče bez roditelja i sestre koji su joj zvjerski ubijeni. I to su uspomene koje ne blijede, koje podsjećaju kao da je sve to bilo juče i koje se nikada neće preboljeti, već će ostati obilježje kao kod u genu, svakog sljedećeg koljena i potomstva koje nikada neće moći da zaboravi kakvu golgotu su proživjeli njihovi preci.
– Sve pamtim kao da je danas bilo. Te godine sam završila četvrti razred. Pripadnici NDH su prvo došli u selo i pokupili popa i učitelja, kao i dvanaestoro uglednijih ljudi iz sela. Tada su naše selo zapojseli mlađi pripravnici ili pitomci, kako su ih zvali, i naše majke su morale da im peku hljeb, a klale su i svinje i jagnjad da bi oni jeli. Danju su jahali konje po selu, a noću pucali. Kako je to jaka pucnjava bila, a nije bilo nikog da nas brani. Pa mi majka kaže: “Dođi, Dano, lezi, čuješ kako pucaju – počela je da evocira svoje teške životne uspomene iz djetinjstva Danica, prisjećajući se kroz suze i isprekidan govor vremena kada je još uvijek imala koga da nazove mamom ili tatom.
Ubrzo nakon toga je uslijedio i najkobniji dan u njenom životu, dan kada je morala da napusti svoj porodični dom i polako se oprosti od svoje porodice koju ubrzo nikada više neće vidjeti, piše Žena Blic.
Zlokobna najava svega bilo je jutro kada je njen brat Dimitrije otišao, kao po običaju, u njihovu baštu da radi, ali dalje od kapije nije smio. Sve su zaposjeli pripadnici tadašnje NDH. On se vratio kući, a Daničina majka je odmah shvatila kakva ih sudbina sprema iz prikrajka.
– Majka je rekla ocu: “Kosta, oni će sve nas odvesti u logore.” A on je odgovorio:”Ko može mene iz moje kuće otjerati?”
No, ipak su mogli, nažalost. I da ga otjeraju, i da mu najzvjerskije presude.
Sutradan izjutra, prisjeća se Danica, selom je prošao dobošar (u to vrijeme neko ko je prenosio obavještenja) koji je obavjestio stanovnike da sve vijredno što imaju spakuju i ponesu, marvu potjeraju i okupe se kod crkve. To je bila granica između života koji odlazi u zaborav, života koji su ljudi vodili po svojim nahođenjima, i nekog novog koji neće više biti pod njihovom kontrolom, koji je neizvjestan, ali mračan i miriše na smrt i beznađe.
. Zlo šta je bilo naroda tog jutra. Pravi se kolona, a samo iz našeg sela oko 500 domaćinstava. Gdje su još Paučje, Čenkovo i Borovik. Tako smo sa sve marvom krenuli za Ljevansku varoš, kroz jedan drum u šumi, a samo dvojica pripadnika NDH su nas pratili. Toliki ljudi i stoka, a njih samo dvojica, a mi idemo kud nam kažu – sjeća se Danica tog straha i pokornosti u narodu koji uz svoju brojčanost nije pokušao da se suprotstavi dvojici agresora koji su ih vodili na, mnogima od njih, “vječni počinak”, jer sve što je pošlo, moralo je i doći. Valjda su tako tada razmišljali.
A kada su predveče stigli na sajmište u Ljevanskoj varoši, čekali su ih stočni vagoni za prevoz u njihov konačni “dom”.
– Ajde, ajde, ulazite, vikali su nam kad smo stigli. Muški posebno, posebno žene i djeca. Imali smo male rešetke u vagonima i kroz njih sam posljednji put vidjela tatu. Brat Dimitrije je otišao sa njim u vagon i tada smo se rastali.”
Put do odredišta, zloslutnog logora, trajao je tri dana i tri noći. U stočnim vagonima bez vode i hrane tri dana, u kojima su ljudi obavljali sve svoje fiziološke potrebe, gdje su žene rađale jer je bilo i porodilja, neki su i umirali, trebalo je izdržati da biste pali pod noge agresora koji su se tek spremali da vas muče do smrti.
Prvo stajalište bilo mjesto po imenu Mlaka gdje su morale da izađu sve djevojke koje nisu imale djecu.
– Majke su im ostale u vagonima, a one su morale da se odvoje i da bi išle u prinunde radne logore u Njemačkoj, nastavlja kroz suze, drhtavost, ali veliku hrabrost i želju da svoj teret podijeli baka Danica.
Nakon toga nastavili su put do Jasenovca, a kada su naposlijetku stigli do ovog zloslutnog mjesta, prespavali su na zemlji, a nakon toga izjutra krenuli pješice put Stare Gradiške. Tu je bilo njihovo stjecište, gdje su čekale dalji razvoj sudbine.
– Svakoga dana smo gledali djecu kako iznose mrtvu na nosilima. Slabo se jelo, patili smo od dijareje, dizenterije. Zlo – sjeća se Danica prizora koje je kao dijete gledala, a za koje nije znala da li će sačekati i nju i njenog mlađeg brata Boška i stariju sestru Zoru, koji su takođe bili u logoru sa majkom Jelom i njihovom bakom, koja je, nažalot, ubrzo umrla.
NIKADA NISAM SKUVALA KUPUS U ŽIVOTU
Sjećajući se nemoći, iznemoglosti i gladi, Danica nam je ispričala kako nikada u životu nije kuvala kupus jer je to bio jedini obrok u logoru. Ali kupus sa svim bubama i mušicama koje mogu da im stave, a ukiseljen toliko samo da bi zatočeni što pre oboleli od stomačnih tegoba i umrli.
Ona nedužna djeca koja su preživjela strahote, mučenja i izgladnjivanja, ubrzo su odvajana od majki i odvođena u logore u Zagrebu i u Sisku.
– Mlađi brat Boško i ja smo se uhvatili za majčinu suknju i plakali: “Mama ne daj nas, mama ne daj nas!” Plačemo mi za njom, plače ona za nama i ne da nas. A taj što je došao da nas vodi šutira mamu i odvaja nas od nje. Više ne znamo ništa – jedva je ispričala Danica. Plakala je i sada kao tada vjerujem, plakala je i njena kćerka Jasminka, ali i kćerka, sada pokojnog, mlađeg Daničinog brata Boška, Jelena. I svima stoji knedla u grlu dok sluša priču dvoje male, nedužne djece koje silom otimaju od majke koju naposlijetku i ubijaju, vjeruje Danica.
Ona i njen najmlađi brat Boško odvedeni su tada u Zagreb gdje je trebalo da čekaju na “usvajanje” od strane ljudi koji nisu mogli da imaju djece, pa su im ratna siročad čiji su roditelji mučenikom smrću okončali živote služila za “udomljavanje”.
Međutim, od toga ih spasava njihv najstariji brat Vojin koji je prilikom osnivanja NDH regrutovan u njihovu vojsku kao radna svaga, a sada, uspjevši da izbjegne, uzeo je svoju sestru i brata sa sobom i poveo kući, ili onome što je od iste ostalo. Prazna kuća bez prozora i vrata, potpuno opustošena, ali puna bolnih uspomena za dva mala, nezaštićena djeteta. Sa unetom slamaricom tek da ne spavaju da hladnoj zemlji.
– Naš brat nas je odveo kod jedne bake ubrzo. Zvala se Roza Horvat i nju je pitao da li bi nas ona primila da joj budemo sluge. Brat da čuva svinje, a ja da muzem krave i nosim mleko. I pristala je. Tu smo bili jako jako dugo – pričala je dalje svoju potresnu ispovest Danica Petrović o svojoj borbi u životu i zatim pomenula suočavanje sa svojim najvećim strahom u tom momentu, a to je da može da izgubi i svog mlađeg brata Boška, jedinog koji je ostao sa njom i uz nju kroz životnu golgotu, kada joj je jednom prilikom, po odlasku da čuva svinje, rekao: “Keko, ja više neću doći.”
– Ja sam plakala, pa kako i njega da izgubim, samo i njega da ne izgubim . plakala je baka Danica i sada kao i tog trenuntka dok je mislila da se oprašta od svog brata. Nastala je tišina dok nije smogla snage da ispriča šta se desilo dalje.
– Svinje su se vratile, a njega nije bilo. Pojurila sam ka starom bunaru gdje ih je čuvao i vidjela sam ga da mi ide u susret i više mi ništa nije bilo važno – naglašava veliku ljubav i vezanost koju je imala sa svojim bratom sa kojim je na kratko i napustila baka Rozu, ali su joj se ipak vratili i kod nje dočekali oslobođenje.
RAT DIMITRIJE U OKOVIMA, A DOŠLA IM JE ZORA
Ispričala je baka Danica da nije zaboravila ni brata Dimitrija sa kojim se rastala na ulasku u vagon, a koji je četiri pune godine u okovima radio na izgradnji jasenovačkog nasipa. Oca Kostu koji je nastradao u logoru tako što je bio spaljen u pećnici. Teško “za slušati”, još teže “za pričati” ali najteže “za doživjeti” i živjeti sa tim saznanjem čitav vijek.
Ipak, brat Vojin je uspio da izbavi i sestru Zoru koja je došla da živi sa svojom mlađom sestrom i bratom u staroj napuštenoj kući u kojoj su se naselili u kratkom periodu kada su odsustvovali iz baba Rozine kuće. Međutim, Zorinim mukama je tu bio tek početak, a ubrzo je i nastradala teškom smrću.
Isplakali su Danica i Boško i za Zorom gorke suze kada su je ubrzo partizani odvojili od njih i odveli je u rat da bude bolničarka. A ona odlazeći bosa i u plihovima jer na sebe prosula lonac vrele vode pokušavajući da mlađem bratu i sestri opere i to malo odjeće što su na sebi imali, tješila ih je rečima: “Keko, ne plačite, ja ću se brzo vratiti.” To je ipak bio zadnji put da su je vidjeli, to su bile posljednje reči koje su progovorili. Stradala je kada ju je neprijateljski avion ubio presjekavši je na pola na kratkom predahu od borbe kada im je “juda” iz partizanskih redova odao položaj.
Nikada nisu pronašli njen grob, kao ni grob svoje majke, a Danica i dan danas živi sa tom tugom i boli da nema gdje najmilijima da upali svijeću.
Danica se udala kada je imala 19 godina za Petra Petrovića koji je, kao i ona, preživeo strahote logora u Jasenocu. Njegov otac je nastradao istom smrću kao i Daničin otac Kosta, zapaljen u pećnici.
Imali su dvoje djece u braku, Pavla i Jasminku Petrović koja je profesor srpskog jezika i književnosti u penziji i koja nam je priznala da je za bajke prvi put čula na Fakultetu jer je odrastala isključivo uz priče o Jasenovcu, jer je to nešto što sa čime se živjelo i živi se danas i te priče nikada neće moći da izblijede ili prećute.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu