Dobar dio građana, barem u posljednjih nekoliko dana, epidemiološke mjere poštuje gdje stignu na ulicama, u autobusima, u kafanama. Sada se rijetko može vidjeti čovjek bez maske, u kafanama nema stolova pretrpanih gostima, a muzika i žamor iz vikendica sve su tiši i rjeđi. Svadbe malo ko i pominje, a na sahrane uglavnom odlaze samo najbliži preminulom.
Kao da smo se preko noći osvijestili da kovid nije tamo neka zezancija, nego bolest koja samo čeka priliku da se pretvori u okrutnog ubicu, koji ne prašta.
Nažalost, izgleda da nam je trebalo punih osam mjeseci da shvatimo da u ovoj priči nema privilegovanih i da svako može da se zarazi, dobije tešku kliničku sliku, završi na respiratoru, umre…
Neko bi rekao – bolje ikad nego nikad, ali da li je baš tako?!
Izgleda da smo počeli da nosimo maske i izbjegavamo slavlja tek kad su bolnice dovedene na korak od potpunog kolapsa. Kad dnevno imamo i preko 20 preminulih, dok je broj ljudi na liječenju već odavno premašio 1.000. Da ne govorimo o desetinama nesrećnika na respiratorima, te stotinama onih koji se bore s teškom kliničkom slikom, uz strah da će i sami završiti na nekoj od mašina za mehaničko disanje.
U bolnicama posla preko glave, a zdravstvenih radnika sve manje, jer se i oni zaražavaju i obolijevaju, pa ispadaju iz stroja heroja koji ulaže nadljudske napore da svaki život otrgnu od smrti.
Dakle, situacija nimalo nije bezazlena. Štaviše…
Možda ćemo svojim odgovornijim ponašanjem doprinijeti da broj zaraženih u dogledno vrijeme krene silaznom putanjom, Ali, šta ćemo s bolnicama, koje će još dugo muku mučiti sa spasavanjem teških slučajeva kovida, čije liječenje zna da traje po mjesec dana, pa čak i duže.
Nažalost, činjenica je da ćemo posljedice ležernog ponašanja i nevjerovanja u koronu plaćati još dugo, i to po onoj najvišoj cijeni – koja se mjeri ljudskim životima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu