Uspješno korača ka 90-godini, a i dalje glumi i sa oduševljenjem prihvate nove uloge. Mira pripada prvoj generaciji glumaca koja je završila Pozorišnu školu u Novom Sadu 1950. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je godinu dana u Prvoj proleterskoj brigadi.
Djetinjstva se nerado sjeća. Nikada se ne bi vratila u to vrijeme. Život je nije mazio, ali Mira, nikada nije odustajala. Koračala je kroz život uzdignute glave.
Ja, u stvari, uopšte i nisam bila dijete. Bila sam, eto, neko biće. Drugo, živjela sam kod babe. Moj otac je bio Amerikanac. Doveli su ga ovdje kad je imao dvadeset i neku godinu. Nije ni znao srpski, oženili su ga mojom majkom koja je bila lijepa djevojka – prisjetila se ranije Mira Banjac, a onda nasatavila da su njeni roditelji živjeli svega četiri godine zajedno, a onda se tata vratio za Ameriku, s obećanjem da će poslati njenoj mami papire za nju i malu Miru. Želio je da i one dođu. Obećanje je ispunio, ali se desilo nešto što će dugo pamtiti.
– Moji ujaci nisu dali. I tako, mi ne odosmo. Onda je majka otišla u Beograd, gdje se zaposlila. Kada su zatvorili granice između Srbije i Hrvatske, ona je ostala u Beogradu, ja u Erdeviku, gdje sam i rođena, kod babe i tetke po ocu, koja je takođe došla iz Amerike i slabo govorila srpski. Te dvije žene su se strahovito svađale, a ja sam živjela u tome i u čežnji za majkom. Zbog njih dvije, bake i tetke, nikada nisam naučila engleski – priznaje Mira.
Kada je diplomirala, odmah se udala i to za svoju prvu veliku ljubav, Andreju Jovanovića. Upoznali su se na studijama glume u Novom Sadu. Mira je već u 24. postala majka, rodila je sina Branislava Branu.
– Sve se brzo dešavalo. A onda sam se od muža razvela kad je Brani bilo pet godina. Dok je bio mali, imala sam sreću da mi je majka pružala veliku podršku, a i s bivšim mužem bila sam u dobrim odnosima sve do njegog odlaska na onah svijet. U životu dobijamo samo ono što dajemo – rekla je ranije Mira i naglasila za “Stori”.
– Pošto sam rano ostala sama sa sinom, ponekad sam mislila da zbog čestih putovanja nisam bila tu kada sam mu bila potrebna. Privatni život uvijek gubi. U životu je najvažnije pronaći ravnotežu, znati šta je važno, a šta nije i svoje vrijeme trošiti samo na bitne stvari. Treba se pravilno rasporediti, ali naravno to nije uvek moguće jer ne zavisi sve od vas. Ali, nažalost, to se nauči tek sa godinama.
– Nisam o tome razmišljala. Tu sam negdje stala i rekla: To je moja sudbina.
– Čovjek ima pravo da bira gdje će da skonča. Vratila sam se u Novi Sad jer mi je trebao laganiji život i mirna luka. Nisam se razočarala kada sam se vratila, pošto sam našla sve ono što sam ostavila, čak i ljude s kojima sam se godinama družila. Mislim da mi pozorišni Novi Sad nikada nije oprostio pozorišni Beograd- odgovorila je Mira za “Stori” kada su je upitali zbog čega ste se nakon dvadeset dvije godine života i rada u Beogradu preselila u Novi Sad.
Mira se za “Politiku” prisjetila života u metropoli. Upitana da li bi, da može, nešto mijenjala u karijeri i životu, odgovorila je:
– Kako da ne! Mijenjala bih veliki dio svog života u Beogradu”.
Mira Banjac je u jednom kriznom momentu razmišljala da sebi oduzme život.
– Jaukala sam beogradskim ulicama, bila sam na ivici da dignem ruku na sebe. Morala sam da pozajmljujem novac. Prvo sam naišla na zelenaše, koji su uzimali po tri puta više i to je bio rašomon. Jednog dana sam otišla u hotel ‘Metropol’, naručila kafu, sjela da napišem pismo i htjela da se bacim dole – rekla je Mira Banjac.
– U jednom trenutku pozvao me je Stipe Delić. Kaže hoće da radim veliku glavnu ulogu. Bila je to čuvena Marija, zbog koje su me šišali do glave. Ugovor je bio milionski. Potpišem i vratim sve dugove. To je bio moj mrak, ali i proćišcenje. Pola dinara više u životu nisam pozajmila -rekla je tada Mira.
Pozitivan duh je nikada nije iznevjerio. Igrala je često komične uloge koje su je tjerale da čuva te lijepe momente koje će prenijeti i u privatnom životu.
– Možda je to neko malo lukavstvo još iz mladosti. Rano sam uvidela da nisam lepa devojka, pa sam se lukavo družila sa onima koje su bile veoma lepe, ali nezanimljive. Kad idemo na neku žurku, prvo pustim da prođe euforija koju izaziva njihova pojava i ljepota, a onda se tu negdje umuvam i u nekom trenutku vickasto skrenem pažnju na sebe. I tako odjednom društvo prelazi kod mene. Šta ćeš, snalazila sam se – rekla je ranije Mira.
Ostvarila je bezbroj pozorišnih, filmskih i televizisjkih ulova. Stekla prijatelje za cijeli život. Ali, uvijek su je fascinirali kako kaže ljudi boemi.
– Voljela sam tu boemiju, mislim da sam joj čak i pripadala. Ali ispod te boemske ljušture krilo se ogromno blago. A nisu se otvarali. Teško je bilo doći do njih iznutra. Paja Vuisić je pisao divne pjesme, govorio jezike, bio veoma obrazovan, ali se time nije razbacivao. To je znalo samo nekoliko njegovih prijatelja, pokazivao je tu svoju stranu samo gdje je on mislio da to treba. Mika Antić takođe, bio je boem, ali imao je i jednu skrivenu, a divnu poetsku dimenziju koja je bila sasvim lična. Recimo, sjećam se kako je jednom nestao u vrijeme kad je stanovao kod mene. Nema čovjeka dva dana! Kad se vratio, sva u čudu pitam ga gdje je bio. On mi odgovori da je bio u Ljubljani i da je tamo išao da bi odnio ljubičice jednoj ženi, odnosno ostavio ih u njenim vratima. Znao ju je samo iz viđenja. On je, dakle, otišao u Ljubljanu, dao i posljednju paru za put, samo da bi jednoj ženi ostavio ljubičice u vratima i vratio se. Zoran Radmilović! Privatno baš i nije bio neki veseljak. Introvertan čovjek. Ogroman, začuđujući talenat, za kojim jednostavno, slijepo ideš. Poklonio mi je knjigu, svoju monografiju, sa posvetom na francuskom, i rekao da je ne pročitam dok je on živ. Francuski ne znam, nisam je prevela ni do danas, a mislim da i neću- rekla je ranije za “Vreme” Mira Banjac.
Nikada se nije ponašala kao razmažena diva, a za to je imala dobro objašnjenje.
– I slava je kvarljiva, zahtijeva jednu ozbiljnost nošenja, razumnost, jednostavnost. Slava može brzo i da se potroši, da se kao krupna novčanica unovči u sitne male dinare. Uvijek sam više voljela da kažem rezultat nekog rada, nego slava. Jer, slava može doći preko noći nekom ko je i ne zaslužuje. Ima jedna divna misao jednog francuskog filozofa: “Biti jako iznad, znači spustiti se.” Slava je prepoznatljivost posla koji radite. I to je odgovorna privilegija, ali koja obavezuje. Nikada nikog nisam odbila na ulici, ako je želio da sa mnom razgovara. To je moja publika, ja od nje živim. Na pijaci mi je jedna seljanka rekla: “Jao, što ja tebe volim!” Kažem joj: “I ja tebe volim.” “Ali, ti mene ne poznaješ.” Odgovorih joj: “Ali ja od tebe živim.”
Kaže da je uvek živjela mali život i tražila sebe u prostoru i to nije škodilo njenoj karijeri.
– Aktivna sam, nisam opuštena. Ja kada budem van posla, to je moj kraj. Ja neću da umrem, ja ću da uginem kao biljka koju nisu zalivali – istakla je Mira.
(Puls online)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu