Era Ojdanić oduvijek je otvoreno govorio o siromaštvu u detinjstvu koje mu je pomoglo da danas i te kako cijeni sve što je stekao.
– Čim sam naučio tri kola da sviram ja harmoniku, koju mi je otac kupio, stavim na leđa, sjednem na polovni bicikl koji mi je takođe on kupio i pravac na Ibarsku, od kafane do kafane. Tako sam počeo da zarađujem pare. I od jednog dinara sam odmah znao da napravim tri. To je bilo nevjerovatno – istakao je Era.
On je dodao da prvu tezgu u Beogradu nikad neće moći da zaboravi.
– Očev kolega sa posla je udavao ćerku i rekao mi je da je pogodio tezgu, da ja idem da sviram. Rek’o ‘Gdje idem?’, kaže on Beograd. Rek’o ‘Kakav Beograd, znam samo dvije, tri pjesme?!’. Kaže on meni da ne brinem, da treba samo malo da sviram dok svatovi dođu po mladu. I nije bilo tu hoćeš-nećeš, morao sam, obećao je, gotovo. I povede on mene za Beograd, do Borbe gdje je radio i treba da me odvede negde prema Kalemegdanu. On će da me odvede na tezgu i da se vrati na posao,a ja sam da se vratim – prisjetio se sa knedlom u grlu Era Ojdanić i dodao da je pravi šok tek usledio kada je stigao u sprsku prestonicu.
– Gledam one ulice, dijete sa sela, iz kamenjara i ne znam da se vratim. Imao sam devet, deset godina, ne znam Beograd, svega dva puta sam bio i to sa roditeljima. I nisam znao šta da radim, kako ću da se vratim. Kad odjednom ispred Borbe vidim kredu, maknem je u džep i krenemo. Otac mi je nosio harmoniku i kako dođemo do neke raskrsnice ja izvadim kredu i op, napravim putanju da znam da se vratim. I kad se završila svadba u stanu, ja izađem ispred zgrade i kažem sebi ‘Majko, na koju ću sad stranu da krenem’…I krenem po bilješkama po stubovima, raskrsnicama, po putanji koju sam pravio i dođem do očevog posla. Pita me otac ‘Kako si došao?’, rek’o ‘Nemoj da me pitaš’. Ma bio sam dijete, to nikad neću zaboraviti – ispričao je Era u životnoj ispovijesti za GrandOnline.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu