Kukanje se može čuti sa raznih strana. Nažalost najglasniji su oni koji ne bi smjeli imati pravo na taj luksuz, ljudi koji su zaduženi da vode ovaj grad. Upravo se oni žale građanima Banjaluke. Naravno, i ta aktivnost, kako je postalo moderno u gradu na Vrbasu, podijeljena je u dva tabora.
Tako su sa jedne strane oni koji podržavaju gradonačelnika Draška Stanivukovića. Iz njihovih usta se može čuti kako većina hoće da “sabotira svaki korak Stanivukovića”, da mu ne dozvoljavaju da realizuje planirane projekte, rasporedi dodatnih 17 miliona KM u budžetu… Sve to za posljedicu ima, kako su naveli, da se “sabotira izgradnja novog parka”, da nema dovoljno novca za održavanje zelenila, kupovinu kontejnera, pokretanje subvencija za privatne vrtiće… Lista je predugačka. U to jadikovanje se uključio i sam gradonačelnik Stanivuković, koji sve češće kao objašnjenje za stvari koje se ne odvijaju planiranom dinamikom koristi istu frazu: “ Oni meni ne daju”.
U tom sportu ne treba zaboraviti drugu stranu; bilo bi nepravedno i ne bi onda bilo takmičenja.
Ta druga strana, takozvani “oni”, pojavljuje se u obliku onoga što je postao ustaljeni izraz u Banjaluci – skupštinska većina. Ona nema jedinstven lik, već se sastoji od većeg broja pojedinaca. I njima se osladilo to jadikovanje. I oni vole da kukaju, kako novi gradonačelnik “ne poštuje odluke Skupštine”, kako je nesposoban, da “gura grad u haos”… Posljedice su, kako kažu, vidljive – grad “nikada nije bio prljaviji”, psi lutalice na ulicama “proganjaju građane”, ceste su pune udarnih rupa… I tu je spisak nepregledan.
Sve to svakodnevno, već skoro godinu dana, slušaju građani Banjaluke, od pojedinaca (gradonačelnika i odbornika), koje su oni birali da rješavaju njihove probleme. Imaju li pomenuti pravo na takav stav? Apsolutno ne.
Dame i gospodo, predstavnici građana, vas su Banjalučani birali da zastupate njihove interese, a ne svoje. Isto vas nisu birali da svaki put kada se “posvađate na igralištu”, što se dešava često, trčite mami (u ovom slučaju medijima) da se žalite: “on/ona/oni su bili zli prema meni” .
Naravno, mame/mediji revnosno prenose taj sport, a Banjalučani isto tako to redovno prate.
Rezultat? Pa, građani sve više saosjećaju sa situacijom u kojoj se nalaze “njihovi” izabrani predstavnici. I to sažaljenje nije bez političkih podjela; za one koje smatraju “svojima” ide parola “jadni oni”, a za “ove druge” mržnja i kritika. Šta se u međuvremenu dešava? Ništa. Grad je u zastoju i propada, a izabrani predstavnici građana kukaju svako o svojoj muci, bez ikakve želje da se postigne kompromis, koji bi omogućio da Banjaluka ne postane primjer stagnacije, čime bi život njenih građana bio dodatno otežan.
Tako se oni jadaju građanima, koji su u svom sažaljenju zaboravili da nije njihova uloga da “spasavaju od zla” gradonačelnika ili odbornike i da su njihovi životi puni problema. Valjda je lakše razmišljati o “tuđoj muci” nego da je sve više Banjalučana nezaposleno ili da oni koji rade ne mogu svojim porodicama ponuditi dostojan život, te da je zbog toga veliki broj porodica napustilo ove prostore, kako bi bolji život potražili u inostranstvu.
Valjda je lakše misliti “jadni oni sa njima” nego “jadni mi sa njima takvim”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu