Dinosaurusu se preko noći promijeni teren pod nogama, vanzemaljce pobijedi običan računar, a savršeno isplanirana pljačka ima jednu sitnicu koju niko ne može objasniti.
Holivud je pun takvih trenutaka.
Neki su posljedica greške scenarista, drugi nastaju tokom snimanja, a poneki su namjerno zanemareni jer je reditelj procijenio da je spektakl važniji od logike.
Izdvojili smo sedam poznatih filmskih nelogičnosti koje pokazuju da čak ni najveći holivudski hitovi nisu imuni na rupe u priči.
1. Park iz doba jure (1993.)
Jedna od najpoznatijih scena Spilbergovog „Parka iz doba jure“ prikazuje tiranosaurusa koji probija ogradu i napada automobile s posjetiocima.
Dinosaur se pojavljuje naizgled na istoj visini kao put. Međutim, nešto kasnije, kada automobil bude gurnut preko ograde, na tom mjestu odjednom se nalazi ogromna provalija.
Kako je tiranosaurus uopšte izašao iz prostora koji se sada nalazi duboko ispod nivoa puta?
Zanimljivo je da je scenarista Dejvid Kep tokom snimanja upozorio Stivena Spilberga na tu nelogičnost. Prema njegovom kasnijem svjedočenju, reditelj je smatrao da publika, kada vidi ogromnog tiranosaurusa, neće obraćati pažnju na izgled terena.
I izgleda da je bio u pravu. Većina gledalaca više je brinula hoće li dinosaur pojesti djecu nego otkud se pojavila provalija.
2. Armagedon (1998.)
U spektaklu „Armagedon“ Zemlji prijeti ogromni asteroid, a NASA ima neobičan plan za spasavanje čovječanstva. Umjesto da postojeće astronaute obuči za rad s opremom za bušenje, šalje u svemir grupu naftnih bušača predvođenih likom Brusa Vilisa.
Naravno, bušenje asteroida nije jednostavan posao, ali ni upravljanje opremom u svemiru nije nešto što se nauči poslije nekoliko časova obuke.
Ovu nelogičnost primijetio je i glumac Ben Aflek. U komentaru za DVD izdanje filma ispričao je da je reditelja Majkla Beja pitao zašto je lakše obučiti bušače da postanu astronauti nego astronaute da nauče bušiti.
Prema Aflekovom prepričavanju, reditelj mu je kratko poručio da ućuti. Time je rasprava o svemirskoj obuci, očigledno, bila završena.
3. Dan nezavisnosti (1996.)
Vanzemaljci stižu na Zemlju s tehnologijom koja je daleko naprednija od svega što čovječanstvo posjeduje. Njihovi brodovi zaštićeni su moćnim energetskim štitovima, a svjetske vojske praktično su nemoćne.
A onda Džef Goldblum, u ulozi kompjuterskog stručnjaka Dejvida Levinsona, pomoću laptopa ubacuje virus u vanzemaljski brod i onesposobljava njegovu zaštitu.
Problem?
Kako računar iz devedesetih godina uspijeva da komunicira s operativnim sistemom civilizacije koja je nastala negdje u svemiru?
U izbačenoj sceni autori su pokušali da objasne kako je tehnologija ranije pronađene vanzemaljske letjelice pomogla stručnjacima da uspostave takvu vezu. Ali u bioskopskoj verziji objašnjenje je uglavnom preskočeno.
Ispade da vanzemaljci mogu preletjeti pola galaksije, ali nisu čuli za antivirusni program.
4. Priča o igračkama (1995.)
U prvom filmu „Priča o igračkama“ svemirski rendžer Baz Lajtjir uporno odbija da prihvati činjenicu da je obična dječija igračka. On sebe smatra pravim svemirskim junakom, spremnim za međugalaktičke misije.
Ali kada se u sobi pojavi dječak Endi, Baz se, baš kao i sve ostale igračke, trenutno ukoči.
Zašto?
Ako zaista vjeruje da je živo biće, zbog čega automatski poštuje pravilo koje važi za igračke? Moguće je da je riječ o instinktivnom ponašanju svih igračaka, nezavisno od njihovih uvjerenja. Međutim, film to pravilo ne objašnjava.
Tako imamo svemirskog rendžera koji ne vjeruje da je igračka, ali se ponaša kao igračka čim neko otvori vrata.
5. Znakovi (2002.)
U filmu „Znakovi“ M. Najta Šjamalana vanzemaljci se pojavljuju na Zemlji i izazivaju strah među stanovništvom. Ispostavlja se, međutim, da imaju jednu ozbiljnu slabost – voda im nanosi teške povrede.
Tu se nameće prilično logično pitanje. Zašto bi civilizacija sposobna za međuzvjezdana putovanja napala planetu čija je površina najvećim dijelom prekrivena vodom? Na Zemlji postoje okeani, rijeke, jezera, kiša i bezbroj mogućnosti da se vanzemaljski osvajač slučajno okupa.
Ipak, ovo nije nužno nerješiva scenaristička rupa. Film ne otkriva sve o prirodi i namjerama posjetilaca, a reditelj je vodu povezivao i s religijskom simbolikom.
Ali pitanje ostaje zabavno: zar niko prije invazije nije provjerio vremensku prognozu?!
6. Povratak u budućnost (1985.)
Marti Mekflaj putuje u 1955. godinu, upoznaje svoje roditelje dok su još tinejdžeri i pomaže im da se zaljube. Tokom tih događaja predstavlja se kao Kelvin Klajn.
Kada se vrati u 1985. godinu, roditelji ga dočekuju kao svog sina, bez ikakvog komentara da nevjerovatno liči na mladića koji je svojevremeno odigrao važnu ulogu u njihovom životu. Zar čovjek ne bi zapamtio lice mladića koji ga je spojio s budućom suprugom?
O ovom pitanju raspravljalo se decenijama, sve dok scenarista Bob Gejl 2020. godine nije ponudio objašnjenje. Prema njegovim riječima, Martijevi roditelji poznavali su Kelvina svega osam dana, i to prije 30 godina. Bez fotografije, njihova sjećanja na njegovo lice vjerovatno su izblijedjela.
To je moguće objašnjenje, mada će pojedini gledaoci i dalje sumnjati.
Uostalom, roditelji možda zaborave lice nekog školskog poznanika, ali teško je vjerovati da baš niko ne bi primijetio toliku sličnost.
7. Oušenovih jedanaest (2001.)
Džordž Kluni, Bred Pit i njihova ekipa izvode jednu od najpoznatijih filmskih pljački. Plan je precizan, svaki član ekipe ima svoj zadatak, a čitava operacija počiva na obmanjivanju vlasnika kazina.
Međutim, u završnici saznajemo da torbe za koje obezbjeđenje vjeruje da su pune novca zapravo sadrže reklamne letke.
Problem je što film ne pokazuje kako su te torbe s lecima uopšte unesene u trezor. A morale su biti tamo prije dolaska lažne specijalne policijske jedinice.
Ovdje nije riječ samo o prigovoru sitničavih gledalaca. Scenarista Ted Grifin i reditelj Stiven Soderberg u komentaru filma priznali su da za taj detalj nemaju uvjerljivo objašnjenje. Odlučili su da ga jednostavno zanemare.
Dakle, ekipa je uspjela da izvede savršenu pljačku, ali je zaboravila da scenaristi objasni odakle su stigle torbe.
Kada je filmska greška zapravo dio uspjeha?
Nije svaka nelogičnost prava rupa u scenariju. Neke su greške kontinuiteta, neke samo nevjerovatne odluke likova, a pojedine imaju objašnjenja koja nisu očigledna na prvo gledanje.
Dobar film ne mora biti matematički savršen. Važno je da njegova priča funkcioniše i da publika prihvati svijet koji joj prikazuje.
Spilberg je, izgleda, to odlično razumio kada je odlučio da je tiranosaurus zanimljiviji od geografije njegovog ograđenog prostora.
Zato ćemo i dalje gledati ove filmove, navijati za junake i uživati u spektaklu. Samo što ćemo se ponekad, usred najveće napetosti, zapitati: „Čekaj malo, kako je ovo uopšte moguće?“
A holivudski odgovor uglavnom ostaje isti: „Ne postavljaj pitanja dok traje eksplozija“.
Može li superlijepak zaista ZATVORITI RANU? Filmski trik krije zanimljivu, ali i opasnu istinu
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.