Veza se razvijala brzo i lako, njoj se činilo da je na sedmom nebu, a uskoro su shvatili da žele i bebu.
Zatvarala je oči pred, kako je mislila, sitnim znakovima ljubomore, poput zabrane muških prijatelja ili ljutnje kada zakasni, a onda su stvari poprimile crnu dimenziju.
Iz prvog puta znala sam da sam trudna i osjećala sam da nosim djevojčicu. Željela sam da je nazovemo po ocu, Aleksandra. Nas dvoje vjenčali smo se u junu 2006. godine i prvi put me je udario dok sam bila trudna. Nikada neću moći da zaboravim to poniženje, nemoć i bol. Nisam mogla da povjerujem da se to meni dešava, meni koja sam uvijek govorila da preko toga nikad ne bih prešla. Drugi šamar desio se dok sam u rukama držala Aleksandru koja je tada bila bebica od mjesec dana. Tada mi je bilo jasno koliko sam pogriješila, ali ćutala sam da ne razočaram roditelje iako znam da mi riječ ne bi rekli, jer su uvijek bili i ostali moja najveća podrška – priča Branka za Žena.rs dodajući da je sličan odnos kao sa roditeljima imala i sa svekrom i svekrvom.
“Govorila je, ćuti i trpi”
– Sa svekrvom sam imala odnos kakav se rijetko sreće, bila mi je poput suvog zlata u teškim danima, ali i ona je trpjela u mladosti fizičko nasilje muža i vjerovala je da tako mora i da će se jednom smiriti – primjećuje Branka.
Nizale su se godine i šamari, a Branka kaže da, ako je to uopšte uporedivo, više boli psihičko od fizičkog nasilja.
Potom je 2012. godine uslijedila druga trudnoća. Čekali su malog Tadiju. Bila je to teška trudnoća, ali na svu sreću, sve je prošlo odlično i Tadija je došao na ovaj svijet živ i zdrav. Ipak, Branka je sa njim morala da ostane u bolnici šest dana, budući da je imao žuticu.
– Već tada moj muž je pravio problem što ne izlazim, jer on ima obaveze, a ja samo ležim. Tjerao me je da kažem ljekaru da ću izaći. Taj dan kada smo izašli, pravo iz bolnice otišli smo da kupimo šta treba za bebu jer on nije stigao. Čim smo došli kući, otišao je po moju majku i kćerkicu. Ja krvarim, jedva hodam i pokušavam da podojim bebu a on se vraća i pred mojom mamom komentariše kako sam lijena što makar supu nisam skuvala, a ja željna kćerkice svijam je u krilo i upoznajem sa batom. Krvava, iznemogla, odlazim u radnju i sa mamom koja tiho guta suze, pravimo večeru. Taj dan mu nikad nisam zaboravila – kaže Branka.
Nikad, kaže, nije imala konkretan dokaz, ali uvijek je imala taj osjećaj.
– Par meseci kasnije, ujutro dolazi toliko pijan da je odmah zaspao kao klada, a ja u njegovom telefonu nalazim poruke žene sa kojom je u vezi. Čitam ih i osjećam da prestajem da ga volim. Umjesto toga, počinje da mi se gadi. Nikome se osim svekrvi nisam požalila, a ona mi je uvijek govorila: Ćuti i trpi, proći će – kaže Branka.
Godine koje su uslijedile bile su još gore
– Uvijek me je udarao u glavu, za svaku sitnicu. Ako zaboravim da stavim viljušku ili slanik na sto, bacio bi sve sa stola. Ćutala sam, trpila i sklanjala djecu. Njega nikad nije ni bilo. Posao, kafana, a onda je izmislio da je našao dodatni posao noćnog čuvara i više ga nismo ni viđali. Onda se ja 2016. godine zahvaljujući drugarici zapošljavam u prodavnici mliječnih proizvoda, presrećna jer se napokon vraćam trgovini i poslu poslije 11 godina života domaćice – kaže Branka.
Istovremeno, počeo je i novi krug pakla, jer sada je muž konstantno imao zamjerke na to što je našminkana, ili što kasni s posla par minuta.
– Udarce više nisam ni brojala – kaže Branka.
Sve se promijenilo 31. januara 2017. godine, kada je na Fejsbuku slučajno našla njegove slike sa drugom ženom. Shvata da je sa njom dvije godine u vezi.
– Obuzelo me je neko mrtvilo i očaj. Pozvala sam ga, rekla mu da sve znam i da ne dolazi kući. Onda svojima saopštavam da ću se razvesti. Tata mi je rekao: “Nemoj da si suzu pustila, nije vrijedan. Imaš nas i djecu, a on za nas više ne postoji”.
U martu je Branka predala zahtjev za razvod, međutim, suprug ju je nagovorio da ga povuče i da probaju da sačuvaju porodicu.
– Znajući kakav je, glumila sam da je sve u redu dok dijete ne završi školu. Rješila sam da ću tad da ga ostavim. Dan koji je sve promijenio bio je 14. maj, kada on ranom zorom dolazi kući, otima mi telefon i nalazi poruke mogo školskog druga koji me je pitao da li mi treba neka pomoć. Optužujući me za prevaru, počinju strahoviti udarci, razbijanje telefona, a moj petogodišnji sin pokušava da ga zaustavi svojim ručicama. Tada sam znala da moram da ubrzam odlazak. Tako je 22. maja moj tata došao, pokupio sve moje stvari, uzeo mog sina i odveo na selo, dok sam ja sa kćerkom prešla da mkesec dana živim kod kume – kaže Branka.
Konačni rastanak
Sreli su se, kaže, na vratima.
– Ja sa koferom u ruci, on sa mržnjom u očima. Prijetio je da će me zgaziti, ubiti, pljuvao me, govorio da sam kur*a… Prvu prijavu protiv njega podnijela sam 24. maja i poslije mjesec dana dobila sam zaštitu policije. Divan inspektor Mališa na Čukaričkoj padini, pun razumijevanja, vjerovao mi je svaku riječ. Onda sam drugog marta, dan pred našu godišnjicu podnijela tužbu za razvod, a 24. juna selimo se u mali gradić u Sremu. Živjeli smo u stanu koji sam nasljedila od moje bake, a par dana kasnije dobila sam posao sobarice u hotelu, gdje sam upoznala divne mlade ljude, pune razumijevanja i podrške – moje divne djevojke sa recepcije, Danijelu, Milenu i Natašu, direktora Milana, administratorku Draganu,vlasnike hotela, i mog najvećeg prijatelaj,mog anđela čuvara Aleksandra.
Brakorazvodna parnica je i dalje u toku, bivši muž, kaže Branka, ne daje alimentaciju.
– U posljednje vrijeme da neki dinar djeci, a nas dvoje ne komuniciramo. On živi sa nekom ženom i njeno troje djece, a ja uspjevam da zaradim i borim se da moja djeca imaju sve. Kćerka ide na folklor, sin trenira fudbal. Ja dosta radim prekovremeno, noćne smjene, čistim jednu kuću, kako bih imala dovoljno za nas i ponosna sam na sebe što sam djeci pružila mir i sreću. Ponosna sam na sebe jer sam se izdigla iznad svega a zahvalna sam čak i toj gospođi sa kojom me je varao jer ona se borila da bude njen, ja sam ga objeručke prepustila i riješila ga se – zaključuje Branka, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu