Grad, od vazduha i snova, od kamerne muzike svih nijansi vatreno zelene u proljeće i rano ljeto, čitav grad, može biti kolijevka, dom, žudnja duši, ako je posebna, poetska, u srodstvu sa pticama i ljepotom, jer ovaj grad to jeste. Samo jedno svitanje u Trebinju, kada se podižu kupole nebesa boje mladog vina, a crvendaći se oglašavaju najranije oboje jutra, čine da čovjek pomisli – ovdje sam gdje treba da budem. Dalje odavde ne moram da idem, jer nema se kuda. Odavde počinju nebesa.
Iza ovog mjesta su zmajevi, od kojih ovaj grad misionarski maglenih, svanuća – štiti. Ovdje je svijeta ugledao Jovan Dučić, pjesnik koji je sanjao o tome da jednom samohranoj majci podigne kuću sa pogledom na Leotar, a s druge srane na Trebišnjicu, tu čudesnu rijeku što se „osmjehuje milo, iznutra.“ Priča o pjesniku i diplomati Jovanu Dučiću i Trebinju, ljubavna je priča pjesnika prema rodnom gradu koja se događa rijetko i ima obrise neobičnog, gotovo mitskog čuda, jer ovdje su posvuda nevidljive posude pune nevidljivog, a sjajnog veselja. Hodajući, nosite ih. Svjetlost na licu.
Ovo je grad koji pamti bol, ali se u njemu osmjehujete, jer sve je milo, “bezgrešno i čedno.” Jovana Dučića ovdje zvaše Jovo i odrastao je u nemaštini, ali sve biješe ipak oko ljubavi, majke, činija sa ružama, sa narandžama i mediteranskim vjetrom. Sve biješe – uprkos. I tako će Dučić živjeti i pjevati, uvijek na ivici da bude prekomjerno i disonantno, jer kada se kroči u Eden sve je malo i svega je previše.
Postao je pjesnik jer je morao, ovdje ti dleto ruže vjetrova oblikuje muzikalnu ličnost. Napojiš se slatkog mlijeka riječi. A postao je diplomata da se s visoka pokloni najvišemu – senima roditeljskim. Oboje ne dočekaše slavu njihovog sina, za koga je Nobelov laureat, Džon Goldsvorti, rekao da je jedan od najvećih pjesnika Evrope, Milan Rakić da uživa u njegovim pjesmama „dotjeranim do savršenstva“, a Andrić da će se nad njegovim djelom poklanjati pokolenja. O, kada Ivo ne biješe u pravu?
Dučić je bio prvi ambasador u istoriji jugoslovenske diplomatije, pored književnog rada pisao je i za “Politiku“ (bio je urednik književne hronike u tom listu od 1908.) i Srpski književni glasnik, biran je za člana Srpske kraljevske akademije… Rijetko se spominje da ga je društvo engleskih književnika u Londonu izabralo za svog počasnog člana i da je tako uvršten među velikane svjetske književnosti koji su predstavljali svoju nacionalnu literaturu.
Ali mnogo toga o Dučiću otkrivamo tek kada stupimo na topao, milokrvni, trebinjski kamen. Ovdje, gdje je Dučić rođen, u staroj hercegovačkoj porodici, sa srednjovjekovnim porijeklom.
Sam Dučić je istraživao svoje korijene i utvrdio da je porijeklom njegova porodica vezana za plemićku porodicu Vladislaviće. Otac Andrija biješe trgovac, ranjen kao učesnik Hercegovačkog ustanka. Živio je kratko i sahranjen je u Dubrovniku. Majka je u prvom braku bila udata u familiju Glogovac, pa će Dučićev polubrat, Risto Glogovac, pjesniku u mladosti pomagati, dok se školovao u Mostaru. No, Dučiću su svi putevi tijesni, svi poljupci kratki, sve zore brze i putevi ga vode u Zagreb, a zatim u Ženevu.
Kada kraljevskim ukazom u maju 1910. postaje diplomata, počeće njegovo tridesetogodišnji službovanje, kada je predstavljao prvo Kraljevinu Srbiju, a zatim i Kraljevinu Jugoslaviju trideset godina. Službovao je u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Ženevi, Kairu, Budimpešti, Bukureštu, Lisabonu… No vazda je sanjao “sunčevu krv i mjesečevo mastilo“ Trebinja. Znao je da smo “na zemlji kratko predivni” i želio je da iza sebe ostavi trag u vremenu, u kamenu, da duši rodnog grada donese plemstvo, zavodljivu ljepotu svijeta i učini Trebinje baštinom svjetske ljepote. Darivao ga je kao svijetu draganu – obilato, ne mereći, strastveno.
Grad koji za njega zanavijek osta krug srebra u srcu, gdje zimi vjetar još sanja o đurđevskim pupoljcima i nosi tajne poruke od svetaca drhtavih kostiju Trebišnjici. Dučić je ovaj grad-Eden – neprekidno darivao. Na drevnom istoku naučio je da je stvarati baštinu tajno, sveto znanje, sciencia sacra. I od Trebinja, svojim darovima, načinio ono o čemu je sanjao ispod nebeskog lapis lazulija Carigrada ili budeći se za nemirnih, kišnih svitanja u Lisabonu, gdje koraci u mutnu zoru imaju metriku iskidanog, strasnog, usamljenog šaputanja fada. Želio je da voljeno Trebinje bude grad- muzej na otvorenom.
Riznica, sa psalmima i zvonicima i molitvama na rijeci. Žudeo je da učini da i njegov grad, što gori u ljeto, dok “trava pjeva“, a ptice bude usnule jablanove, dobije metafizički smisao, večnu dušu, kojoj je osnovno i jedino da stvara i voli. I tako se i dogodilo. Naime, od trenutka kada je počeo službovanje u Rimu, počeo je da kupuje antičke i druge skulpture kojima je namijenio da ukrase Trebinje, ali i da budu eksponati budućeg Narodnog muzeja u Trebinju.
Već za umjetnikovog života na adresu Muzeja grada Trebinja, stizali su tokom 1934. i 1935. sanduci puni raznovrsne, svete, antičke kamene plastike, mermernih kipova, sarkofaga, knjiga i lične dokumentacije.Krajem ljeta 1934, koje biješe vlažno i sparno u Rimu, uputio je u rodno Trebinje, grad-dom, grad-žudnju, petnaest sanduka teških 5000 kilograma, sve biješe namijenjeno Trebinjskom muzeju. Jedan od sarkofaga koji je stigao, biješe izuzetno rijedak, sa girlandama i stalna je tema proučavanja arheologa. Izuzetne ljepote, netipičan, rijedak u antičkoj zbirci i svjetskih muzeja.
Dučić je Narodnoj biblioteci u Trebinju poklonio i više od 5.500 naslova. Mnogi od njih imaju i dragocjene posvete Dučićevih savremenika. Na prvi pogled se uočava da Dučićeva zbirka, “nema intimistički karakter samodovoljnog, apokrifnog sakupljača. Predmeti iz njegove zbirke su od kamena i većih dimenzija, razuđeni, neomeđeni. Zbirka je grčki pandemična, pjesnik ju je dijelio sa svakim gostom, na nju se naslonio novi horizont istorije u kojoj je Dučić učestvovao punim dahom.“ Treba li reću i da je Dučićeva sklonost ka kamenu razumljiva, “ona je izraz osjećanja neposredne, realne trajnosti, opominjuće vječnosti ali i nostalgični odziv rodnog kama…“
Teške godine diplomatske službe, u vazda nemirnim godinama, podnosio je sanjareći o svetom plemstvu trebinjskoh plamena. Dok su kružile lažne legende da je kuću u Pešti dobio od zaljubljene dame (o, kako je ovo netačno, Dučić bi radije dao kuću za ljubav, a uzvratno ne bi ništa primio), njemu je sve vrijeme utjehu i smisao davala raskošna zbirka koju je namijenio i darovao Trebinju, tom gradu koji je san u pokretu, elizijumski vrt, gdje pjesma ptica zvuči kao drevna forma svake muzike.
Najveći dio Dučićeve zbirke su dijelovi sarkofaga i skulpture. Izbor predmeta koji je u neposrednoj vezi sa smrću, kao što su sarkofazi, poziv je na časno djelovanje, u zbirci su “sarkofazi sa mitološkim, herojskim prizorima, koji se klanjaju božanskom“, ali i dionizijski sarkofazi i travestije sa Erotima gdje igra i pleše i sama radost života svojim plodovima i girlandama Dionisa. Sve sveto blago antike kao da priziva misao da će se sezona proljeća i zlatnog doba ponovo vratiti. Jer Dučić je znao – seoba ljepote, osjećanja, krvi, instikta, strasti, ukloniće hladno, preplašeno, ukočeno iz rodnog grada, sve samrtno. Zato plamenovi Dučićeve zbirke nisu hladni mermer, već bujanje životnog principa.
Čudesan je i izbor Dučićevih antičkih skuilptura – nemoguće je ne primjetiti helenistički ideal životne radosti, bodrost novog svitanja, vedrinu metafizičkog smiraja bez straha koji donosi nadolazeća, kasna antika. Iako je morao u sebi nositi i skepticizam i ironijsko – jer diplomatija sve to jeste, Dučić je zbirku sastavio kao nemiran, radoznali, zaljubljeni optimista, a ne melanoličan poeta. Sam Dučić pisao je “da su pjesnici uvijek mladi, jer sveta vatra – ljubav za sve vrste ljepote i veličine održava im i duh i tijelo.“
Kakav je bio diplomata? Solidan. Nikada dovoljno lukav, ali otmen, kozer sa držanjem “dubrovačkog poklisara“. Dučić se snalazio i toliko puta na prijemima kod Dučea, koji mu se osmjehivao, a pripremao zavjeru protiv kralja Aleksandra (to tijelo, rođeno da bude smrtno ranjeno), pomagao Pavelića, naoružavao Bugarsku… Poslije je bio u Bukureštu, a onda, ispunjen nelagodnim i nostalgičnim uspomenama, preminuo je u Americi.
Odmah poslije smrti, mogla se ispuniti posljednja Dučićeva volja, jer je u testamentu Dučić naveo da ostavlja Trebinju “sve slike i sve druge stvari namještaja i ukrasa, zaveštavam, po inventaru Muzeju grada Trebinja.“ Taj inventar nikada do Muzeja nije dospio. Sudbina je htjela drugačije, jer svojstvo sudbina je da uvijek hoće drugačije (cijela antička drama leži na tom saznanju). Raskošna zbirka slika koje je Dučić sakupio za Muzej, iznijeta je poslije njegove smrti na aukciju, čiji je cilj bio da se obezbijede sredstva za izvršenje pjesnikove volje, za izgradnju grobne crkve u Trebinju i prenošenje posmrtnih ostataka u zavičaj.
Ipak, u Trebinje su stigla dva platna starih majstora, Kupidon, s kraja 16 vijeka, koji se pripisuje Koređovoj školi i Bogorodica s Hristom, označena kao rad španske škole 17 vijeka. U Dučićevoj zbirci je i portret Dučića, načinjen u Atini, 1917, to je rad nepoznatog ali darovitog grčkog umjetnika, koji se nečitko potpisao kao Kosta Pitides ili Pitiatos. Ako saberemo zajedno Dučićev legat i poklon rodnom Trebinju, ispostavlja se da je Dučić rodnom gradu poklonio – novo lice, obnovio mu dušu, dodao mu sjaj… Jer darovao je i umjetničku zbirku- arheološku i likovnu muzeju, knjige, pisma, crteže u biblioteci i arheološke spomenike, fontanu, česmu, spomenik Oslobodiocima – koji su ukras trebinjskih trgova, ulica, parka…
Sam Dučić o Trebinju je pisao da je “poslije Beograda, možda najistaknutiji grad koji imamo. Ovo se vidi puno po karakteru i talentu ovdašnjeg svijeta. Ovdje kroz vijekove nije prestajala borba protiv neprijatelja i hrišćanstva. Iz trebinjske okoline izašli su znameniti ljudi…“ Dučić dodaje da je njegov narod nalik na antički bio filozofski i pjesnički, ali da su ljudi odavde i daroviti trgovci. Dučić je podigao i prvi spomenik Njegošu i pisao da predstavlja simbol ratničke prošlosti i mučeništva ovog kraja.
Dučić piše: “Ovdje je prvi put poslije Kosova, 1918. ušla srpska vojska da vrati slobodu jednom narodu na krst razapetom.“
Bejah u Trebinju u rano ljeto i vidjeh da zbilja postoji mjesto gdje se i u ovo doba “kad se krvlju ukaljani krvlju peru“, cvijeta grad gdje se sme htjeti “moral, religija, društveni red, ljepota, mišljenje, vaskrsenje, procvat, preporod.“ Ovaj grad buja, u svetoj nesimetriji lepote, jer ljubav nije simetrična. Ovdje su Dučićeva ambasadorska odora, knjige, pisma, slike, klavir, antička zbirka, crteži… Prije saznanja o kolekcionarstvu njegovom, znali smo da je vrhunski pjesnik. Poslije posjete Trebinju, znamo da je bio titan, piše Nova.
Njegova poezija, baš kao i njegova filozofija i njegov grad su mistično zelene boje, ali i skerletno plavi, mesečasto beli i jantarni – zenice tigrova. Jedina je šteta što Dučić nije vidio najljepšu pjesmu koju je napisao – lepršavo zelenilo, goruće buktanje ljubavne, zelene vatre u ljudima, drveću, pticama, strasno, stvaralačko drhtanje kamena – grad-utočište, grad-dom, grad-oproštaj, Trebinje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu