Valentina Mioco je otišla čak korak dalje, preselila se na daleki sjever Norveške, unutar arktičkog kruga i to ne samo usred pandemije nego i u jeku 24-časovnih polarnih noći. Bilo je to vatreno krštenje koje joj nije smetalo.
– Decembar i januar su dva mjeseca potpune tame – rekla je ona.
Mioci, koja potiče iz italijanske regije Emilija Romanja, pandemija je potpuno promijenila život. Kao vodič, vodila je Italijane na putovanjima po inostranstvu, vodila blog o održivom putovanju u Italiji, Viaggiare Libera.
– Sve je bilo koncentrisano na turizam. Živjela sam na putu – pola godine sam bila van kuće – ispričala je ona za CNN.
A onda je došla pandemija i, kao i mnogim drugim u turističkoj industriji, Valentinin život je iznenada stao.
Pošto više nije mogla da vodi ture, nastavila je da vodi blog. Ali, onda je Italija ušla u jedan od najstrožijih karantina na svijetu i kada je došlo ljeto 2020. a pandemija korone bila pod kontrolom. Mioco je osjetila kako je svrbe tabani od želje za putovanjem.
Kada su je u septembru preko Instagrama pozvali da ode na arktički krug i tamo vodio gostionicu, nije se ni na trenutak pokolebala.
– Da li sam bila uplašena? Ne. Gledala sam na to kao na divnu priliku da posjetim mjesta koja inače ne bih izabrala – rekla je ona. – Kako više nisam mogla da se bavim svojim poslom, to je bila prilika da odputujem i živim neku drugu realnost – dosta statičniju ali u dijelu svijeta koji nisam poznavala i koji me je fascinirao.
Led svuda
U roku od dva dana, prihvatila je ponudu i mjesec dana kasnije stigla je u Kongsfjord, nekih 3900 kilometara sjeverno od Modene gdje je živela. Razlika u dva mjesta nije mogla da bude veća. Modena je grad os 185.000 stanovnika, poznat po hrani i 12-vijekovnoj katedrali. Kongsfjord ima 28 stanovnika i nijednu srednjevekovnu građevinu, piše Kurir.
– Najbliža samoposluga je udaljena 40 kilometara, najbliža bolnica 320 kilometara a aerodrom, lokalni i vrlo mali, je udaljen 30ak kilometara. Zimi ovdje vetar duva brzinom od 120 kilometara na čas i svuda je led, pa je kretanje otežano – ispričala je Valentina.
Stanovnici svakih nedjelju-dvije odlaze u kupovinu, pod uslovom da su putevi prohodni. Put do aerodroma i samoposluge u Berlevagu je vijugav i okružen liticama. Kada je vrijeme loše, njime se ne može ići.
Mračne polarne noći
– Nisam imala nikakva očekivanja – namjerno ih nisam imala jer sam bila znatiželjna da vidim šta ču otkriti – rekla je ona.
Mioco kaže da je ipak znala šta je očekuje:
– Znala sam da odlazim na veoma, veoma izolovano mjesto – upozorili su me na to. Znala sam da su uslovi ekstremni i znala sam da idem u arktičku tundru, ali nikada nisam bila u Norveškoj. Ubrzo po mom dolasku, počele su polarne noći.
Raspoloženoj za sve, Valentini nije smetala 24-časovna noć.
– Bilo je to neverovatno iskustvo, živjeti dva mjeseca u potpunom mraku. Nije bilo uznemirujuće. Štaviše, mnogo je teže živjeti sa svjetlošću.
Od sredine maja do sredine jula, Kongsfojrd je okupan ponoćnim suncem.
– Nema sumraka dva mjeseca i tijelo ne može da prihvati da mu je vrijeme za odlazak u krevet a sunce i dalje sija, zbog toga je spavanje bilo teško – ispričala je ona.
– Ali osim toga, ništa mi nije smetalo. Život je tamo lijep – rekla je Mioco i dodala da ju je ekstremno vrijeme naučilo važnu lekciju.
– Kada sam obilazila tople zemlje, energiju sam crpila od okoline, od drugih, od klime, atmosfere. Družite se sa drugim ljudima a tu je i sunce. Kada ste na nekom ovakvom mjestu, potpuno izolovani, naučite da energiju nalazite u sebi. A to je nevjerovatno otkriće – naročito kad nema svjetlosti dva mjeseca i morate da se probudite.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu