Uprkos visokoj cijeni, potražnja ne jenjava. Hrvatski stočari zadovoljno trljaju ruke jer, kako kažu, “sve ode na kućnom pragu“.
– Ovo je godina da nisam morao nuditi svoje janjce. Sve se samo prodalo. Ljudi zovu, pitaju ima li još – kaže Mate Blažević, mladi stočar iz Gornjih Maovica kod Vrlike koji je za protekle vaskršnje praznike osigurao oko sto pedeset jaganjaca za prodaju.
Cijena od nekih šesnaest evra za kilogram jagnjećeg mesa sigurno je najskuplja u zadnjih nekoliko godina i ima tendenciju daljeg rasta.
– Jednostavno tako mora biti. Jer su cijene repromaterijala i hrane, otišle u nebo. Opet meni telefon ne prestaje zvoniti. Svi hoće domaću i provjerenu robu. Što je sigurno dobro za nas male stočare u smislu daljeg poticanja bavljenja proizvodnjom – dodaje.
Primijetio je, kaže i jedan trend, a to je da se više niko ne cjenka. Koliko je toliko je i ljudi su zadovoljni.
– Valjda se promijenio i mentalni sklop, jer se sada pošto poto traže domaći proizvodi. Pri tom mislim i na proizvode od mlijeka koje takođe imamo u ponudi. Uprkos nekoj prosječnoj cijeni od dvanaest evra za mladi kravlji sir, ljudi ga traže. Znači da se nešto mijenja nabolje. Bar za nas proizvođače – smatra Blažević.
Iako su cijene porasle, stočari ističu da troškovi proizvodnje takođe rastu – od hrane za životinje do veterinarskih usluga i goriva. Ipak, oni koji su opstali u ovom poslu kažu da se od ovčarstva, ako se ozbiljno radi, može lijepo živjeti. Problem je, međutim, što ovaca ima sve manje. Mnogi su zbog starenja, nedostatka radne snage i birokratskih prepreka odustali od uzgoja. Što je primijetio i Bože Mandušić, stočar iz Katuna u opštini Šestanovac.
-Mladi ne žele ni ovce ni koze. Jedino u tanjiru. Što poštujem – dodaje Mandušić i još navodi.
“Na papiru nas ima dosta, ali kad se pogleda stvarno stanje na terenu – sve manje stada i pastira. Uzmete li sav trud, muku, cijene hrane i ostalih potrepština, onda i cijene jagnjećeg i jarećeg mesa prate te troškove. To znači da ispod nekih 200 evra po janjetu, mi nemamo računice. Što je gledano unazad tri godine značajan rast. Prije si mogao jagnje kupiti od osamsto do hiljadu kuna, a danas dvjesto evra. I šta se tu može – sliježe ramenima.
Opet kao i u slučaju stočara iz Gornjih Maovica, sve se proda. Jer uprkos svemu, jagnjeći kotleti i pečenje s ražnja ostaju neizostavan dio dalmatinske tradicije i gastronomije. A sudeći po trenutnoj potražnji, ni visoka cijena neće zaustaviti ljubitelje ovog delikatesa.
Lista čekanja
Danas uzgajivači ovaca i koza više ne “tuku“ potplate cipele po raznim sajmovima nudeći svoju robu, pa i ispod cijene. Takva praksa otišla je u istoriju na zadovoljstvo proizvođača. Sada kod njih dolaze mušterije, zovu, šalju poruke. Imaju čak i listu čekanja i sve ide direktno kupcima, bez posrednika. Ove godine moglo se zaraditi i za pošten godišnji odmor, a da nisi nogom kročio iz sela.
Slične priče stižu i iz ostalih dijelova Dalmatinskog zagorja, gdje je stočarstvo decenijama važan izvor prihoda.
– Od jednog jagnjeta sad zaradiš više nego prije od dva. Nije idealno, troškovi su porasli, ali ako si pametan – isplati se – tvrde oni pronicljiviji stočari iz tog kamenitog podneblja.
Stručnjaci pak upozoravaju da bi, ako se ovakav trend nastavi, domaće jagnjeće meso moglo postati luksuz ili rijetkost. Bože ističe da uvozno meso već odavno ulazi na tržište. Iako se, kaže, ne može uporediti s domaćim, ni po ukusu ni po kvalitetu, može po cijeni. Događa se trend uvoza jagnjetine iz Rumunije, godinu prije iz Španije po cijeni od nekih dvadeset do trideset odsto jeftinije po kilogramu žive vage. Uglavnom se to radi o janjcima od nekih 12-15 kilograma.
– Dok se manji prodaju u komadu, veći jagnjci idu na ‘trupinu’, sijeku se i prodaju na malo, po cijenama višim nego li je domaća jagnjetina. To vam je cijela filozofija – kazuje Mandušić.
Takav stav, smatraju iz mesnice Šakić, hrvatskom najzastupljenijem proizvođaču i prodavaču mesa i mesnih proizvoda u Dalmaciji, ne drži vodu. Ili se u jednom dijelu slažu, a to je uvoz bez kojeg se, barem što se tiče jagnjetine, Hrvati ne bi okusili ove delicije.
– Sve što se u Hrvatskoj proizvede, Dalmatinci pojedu do Uskrsa. To je samo do tog datuma. A što je s pričestima, krizmama, vjenčanjima, turističkom sezonom, raznim porodičnim okupljanjima. Otkud, nego iz uvoza – upućuje nas Ivan Šakić, vlasnik mesnice, prenosi “AgroKlub”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu