Beata Kričovjak kaže da su autobus vozili iskusni vozači i da nije bilo naznaka da bi ovakva tragedija mogla da se dogodi.
– Šokiralo me da se to dogodilo. Ne sjećam se trenutka nesreće jer sam bila zaspala. Bile su to sekunde. Nisam se onesvijestila, ali sam bila zaglavljena – rekla je ona.
Ona je vidjela ljude koji nisu mogli da se pomjere, prenosi Blic.
– Čekala sam da razrežu autobus i izvade me napolje. Nisam znala šta se događa oko mene jer sam bila zaglavljena među sjedištima. Činilo mi se kao da sam satima čekala, a na pomoć sam čekala oko 13 minuta. Bilo je strašno. Jauci, stenjanje, ljudi su morali da budu svjesni da umiru. Neki su bili zgnječeni. Strašno je vidjeti ljude bez kože na licu. Šok. To je nemoguće opisati – rekla je Poljakinja.
Beata je u Međugorje išla s majkom. Kaže da zna da je preživjela nesreću, ali ništa više od toga.
Zofia Kaspčuk kaže da će opet u Međugorje jednoga dana, bez obzira na strašnu nesreću koju je preživjela.
– Zahvaljujem Bogu i Gospi. Čim se oporavim, ići ću opet u Međugorje. Hrabra sam i religiozna. Svaki dan se molim – prepričava preživjela.
Mnogi se pitaju zašto toliko dugo traje identifikacija žrtava iz nesreće. Portal Fakt prenosi saopštenje poljske ambasade u kojem objašnjavaju zašto cijeli proces traje tako dugo.
– Imamo preliminarni spisak žrtava koji su u subotu stradali u slijetanju poljskoga autobusa na hrvatskoj autoputu. Radimo sve da bi što prije dovršili proces identifikacije – poručili su iz poljske ambasade u Zagrebu poljskom portalu Fakt u nedjelju uveče.
Iako se nesreća dogodila u subotu ujutro, porodice žrtava još čekaju na zvaničnu potvrdu o sudbinama njihovih članova.
– Niko od putnika (kao niko od nas uopšte) ne nosi lančić oko vrata na kojem je pločica s našim ličnim podacima. Niko ne putuje s dokumentima u džepu, takođe. Oni se obično nalaze u prtljagu (torbi, ruksaku i sl.) i blizu su vlasnika. Problem je što je sila u trenutku slijetanja autobusa bila toliko jaka da je pomakla prtljage od vlasnika i do nekoliko metara. Hitna pomoć je došla da spasi ljude, ne njihov prtljag s dokumentima. Ako je neko pri svesti, onda može sam da se identifikuje. Ali to nije slučaj s onima koji nisu pri svijesti i onima koji su poginuli. Sve žrtve treba uporediti s pronađenim dokumentima što nije uvijek jednostavno zbog prirode povreda koje zadobiju u nesreći, ali i zbog toga što dokumenti traju i do deset godina, pa fotografije na njima više ne budu toliko svježe. Svim osobama su uzeti otisci prstiju – navode iz poljske ambasade.
Iz poljske ambasade napominju da ne smijeju da “izlijeću” s informacijama jer mogu da pogriješe.
– Pretpostavke nisu dovoljne kada se govori o životu ili smrti nekoga. Slično je i s osobama koje nisu pri svijesti. Ne smijemo da napravimo grešku – pišu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu