Ovi hrabri mučenici postradali su sredinom 3. vijeka u Africi, u vrijeme jednog od najkrvavijih talasa progona Crkve pod rimskim carem Trajanom Dekijem, ostavši trajni primjer nesalomive vjere pred silom i zastrašivanjem.
Naredba koja je uplašila slabe, ali ne i njih
Tokom 2. i 3. vijeka hrišćanstvo se munjevito širilo sjeverom afričkog kontinenta. Kako bi zaustavio taj talas, carski namjesnik Fortunijan objavio je strogu carsku naredbu: svi podanici moraju javno prinijeti žrtve paganskim idolima, a svako ko odbije biće podvrgnut svirepim mukama i pogubljen.
Mnogi slabi u vjeri pokolebali su se pod teretom straha i prijetnji i pristali da se poklone idolima. Međutim, grupa od četrdeset nepokolebljivih hrišćana, predvođena Terentijem, odlučno je odbila da se povinuje carskom ukazu.
Sveti Terentije je tada bodrio svoju braću riječima koje se i danas pamte:
– Čuvajmo se, braćo, da se ne odreknemo Hrista Boga našega, te da se i On nas ne odrekne pred Ocem svojim nebeskim i svetim anđelima!
Stradanje trideset šestorice i čudo u tamnici
Vidjevši da ih nikakve prijetnje ne mogu slomiti, razjareni namjesnik Fortunijan naredio je da ih stave na najteže muke. Najprije je izdvojio grupu od trideset šest mučenika – surovo su ih šibali, strugali im tijelo i posipali so po živim ranama. Kada ni to nije slomilo njihov duh, svi su pogubljeni mačem.
Četvoricu vođa, Terentija, Afrikana, Maksima i Pompija, bacio je u mračnu tamnicu, stavivši im teške gvozdene okove oko vrata, na ruke i noge, kako bi ih polako iznurio.
Prema drevnim zapisima, noću im se u tamnici javio anđeo Božiji koji je dodirnuo njihove lance, nakon čega su teški okovi sami spali sa njih.
Iako su nakon ovog čuda ponovo izvedeni pred sud i stavljeni na nove muke, svetitelji su ostali nepokolebljivi, pa ih je namjesnik na kraju osudio na smrt.
Dok su ih vojnici vodili na gubilište, nisu očajavali niti molili za milost – koračali su radosno, pjevajući psalme i slaveći Boga što ih je udostojio mučeničkog vijenca. Postradali su 250. godine.
Običaji i narodna vjerovanja na današnji dan
U narodnom i duhovnom predanju, dan posvećen Svetom Terentiju i njegovim stradalnicima simbolizuje snagu zajedništva, postojanost i odbranu sopstvenih uvjerenja u trenucima kada je najteže.
Dan za odolijevanje pritiscima i iskušenjima: Vjeruje se da na današnji dan valja preispitati svoje postupke i ostati dosljedan istini, bez obzira na to koliko spoljne okolnosti djelovale nepovoljno. Običaj podsjeća da se ne smije pokleknuti pred strahom od autoriteta niti gaziti moralna načela zarad prolazne sigurnosti.
Molitva za izbavljenje iz bezizlaznih situacija: Kako su okovi u tamnici sami spali sa Svetog Terentija i njegovih drugova, u narodu se vjeruje da se na ovaj dan treba pomoliti za oslobađanje od teških briga, unutrašnjih strahova i problema koji čovjeka „pritiskaju poput lanaca“.
Podrška prijateljima i zajedništvo: Budući da su ovi mučenici bodrili jedni druge do posljednjeg daha, običaj nalaže da se danas pruži ruka pomoći onima koji posustaju. Ako neko od vaših bližnjih prolazi kroz krizu, uputite mu toplu riječ podrške i ohrabrenja, piše Telegraf.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.