Prvo pitanje koje sebi postavljaju je: “Gdje je to čuo?”. Odgovor je, prema mišljenju stručnjaka, vrlo jednostavan djeca psuju zato što čuju psovke od odraslih.
Kada su u pitanju djeca uzrasta od dve ili tri godine, kod kojih se govorni aparat tek razvija, psovke nisu odraz njihove želje da nekoga uvrede. Oni su poput sunđera koji upijaju sve što se oko njih dešava. Ako se u njihovom okruženju govore ružne riječi, oni će ih jednostavno reprodukovati.
– Dok izgovaraju psovke, mala djeca ne znaju njihovo značenje. Ona ih reprodukuju kao bilo koje druge riječi koje su čula i jednostavno ih ponavljaju. Odrasli, s druge strane, jer znaju značenje psovke ili uvrede, ostaju zapanjeni, začuđeni ili ljuti – objašnjava psiholog Dragana Ćupurdija.
Ona podsjeća da je ovo slično situaciji kada dete ponavlja riječi pjesme – razlika je samo u tome što su u tom slučaju odrasli oduševljeni.
Ko je „kriv“ za psovke
Roditelji često nisu svesni koliko ih deca pažljivo slušaju. Psovka može da “izleti” u razgovoru ili tokom vožnje, a da roditelj to i ne primjeti. Kasnije, kada dijete to ponovi, krivica se često prebacuje na druge.
– Dešava se da baka, djed ili tetka zaista uče dijete da izgovara ružne riječi, a nekada to svesno čini i sam roditelj. Dijete će ih ponavljati jer mu je rečeno da to radi, a ne zato što zna šta znače – kaže Ćupurdija.
Često dijete slučajno načuje razgovor odraslih, a reakcija okoline samo pogoršava stvar.
– Odrasli reaguju tako što kolače oči i prave grimase, a dijete počinje da se smeje upravo zbog tih grimasa, a ne zato što je reklo ružnu riječ – dodaje psiholog.
Dosljednost kao ključ vaspitanja
Tek oko šeste godine djeca počinju da razumiju značenje psovki jer im je to tada već objašnjeno. Do tog uzrasta, sve je samo puka reprodukcija. Da li će dete nastaviti sa ovom navikom, direktno zavisi od reakcije odraslih. Ako naiđe na smijeh, psovaće i dalje. Ako mu se jasno kaže da je to ružno, ono će prestati.
Veoma je važno ne zbunjivati decu dvostrukim aršinima.
– Dijete ne može da razlikuje zašto u gostima ne smije da psuje, a kod bake može. Ako roditelji žele da dijete ne psuje, moraju i oni sami prestati sa tim – objašnjava Ćupurdija.
Djeca uče po modelu: ako važi pravilo da se psovke ne govore, ono mora da važi za sve.
Školarci i ispitivanje granica
Kod starije djece, situacija je drugačija. Osnovci psuju svjesno, često da bi bili “face” u društvu ili da bi ispitivali granice do kojih mogu da idu.
– Verbalno su agresivni da bi se istakli među vršnjacima. I djevojčice psuju, tu nema razlike u polu. One nekad svoja osjećanja i frustracije izražavaju psovkama, kao da im nedostaju suptilniji izrazi za ono što osjećaju – primećuje Dragana Ćupurdija.
U ovom uzrastu kazna nije rješenje. Umesto zabrane, djeci treba ponuditi zamjenu.
– Kada dijete poželi da opsuje jer je ljuto, treba ga naučiti da kaže: “Ljut sam, želim da se smirim”. Moramo im ponuditi varijante šta mogu da kažu umjesto psovke – poručuje psiholog, upozoravajući da se psovanje teško iskorenjuje ako pređe u naviku iz djetinjstva, prenosi Blic.
Genijalan trik sa teglom: Rješenje za porodicu
Ako želite da psovanje u vašem domu postane prošlost, kako predlaže Dragana Ćupurdija, postoji vrlo jednostavan i zabavan način da to postignete. Sve što vam treba je jedna tegla koju ćete staviti na vidno mjesto, recimo na sto.
Pravila su jasna:
Odredi se “cijena” za svaku izgovorenu psovku (na primjer. 50, 100 ili 200 dinara).
Svako ko opsuje – bilo da je dijete ili roditelj – dužan je da plati kaznu u teglu.
Sakupljeni novac na kraju pripada onome ko je najmanje psovao ili se troši po dogovoru.
– Prije nego što potražite pomoć stručnjaka zbog djetetovog rečnika, važno je da se roditelji prvo pozabave sopstvenim navikama unutar kuće. Ovaj trik sa teglom nije samo zabavan, već i veoma efikasan način da svi članovi porodice postanu svjesniji svog govora – zaključuje sagovornica.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.